O Kralju naroda

Hebrejima 12,3–17

Braćo, dobro došli u Došašćeni izazov s Exodus 90.

U ovom kratkom, četvrtom i posljednjem tjednu Došašća ostala su nam još tri dana pripreme za Kristov dolazak o Božiću.
I još sada možemo rasti u svom očekivanju i nadi da će On doći obnoviti naša srca i donijeti red u naše domove.
Dok slavimo božićno vrijeme, ujedno započinjemo i pripremu za Exodus 90, koji počinje 5. siječnja.
Devedesetodnevno putovanje prema Uskrsu prilika je za veliki duhovni i osobni rast, kao nastavak napretka ostvarenog tijekom ovog Došašća.

Danas u O antifoni zazivamo Isusa kao dolazećeg Mesiju, kralja naroda koji će donijeti novo stvaranje:

O Kralju naroda, njihova čežnjo, kamen temeljac koji od dvoga čini jedno: Dođi i spasi čovječanstvo koje si načinio od praha zemaljskog.

Okrećemo se danas Gospodinu, moleći ga da dođe i spasi nas.

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.

Sjetimo se da smo u pristunosti Boga koji nas ljubi.
Pripravimo put Kralju da dođe punije u naš život.
Uzmimo trenutak šutnje, moleći za Božji blagoslov nad nama, našim obiteljima, bratstvom i svim muškarcima u Exodusu.

Gospodine Isuse, u ovom Došašću okrećemo se k Tebi, očekujući Tvoj ponovni dolazak. Okrećemo se prema Istoku, mjestu izlaska sunca, da nas obasja Tvoje svjetlo. Dok se pripremamo proslaviti Tvoje rođenje, pripravi naša srca da Te iznova prime. Neka nas sjaj Tvoje ljepote privuče u jaslice da Te klanjajući se častimo s anđelima i pastirima. O Sjajna Zoro, sjaju svjetlosti vječne, sunce pravde — dođi i obasjaj one koji sjede u tmini i sjeni smrtnoj. Amen.

Čitanje iz Poslanice Hebrejima

Hebrejima 12,3–17

Razmatranje

Poslanica Hebrejima opisuje Isusovo kraljevstvo kao usmjereno prema našem sazrijevanju u sinovstvu.
On nije kralj koji vlada nad nama tražeći pasivnu poslušnost i podložnost.
Naprotiv, Isus želi da postanemo muškarci snažni u otpornosti na zlo i ustrajni u podnošenju teškoća radi Kraljevstva.
Zato moramo prestati kukati i žaliti se — pozvani smo podignuti ruke koje malakšu, učvrstiti koljena koja klecaju.
Ispred nas je dug put kojim moramo kročiti slijedeći kraljev put: noseći svoj križ i čineći od života žrtvu ljubavi.

Možda se pitamo zašto se tako često čini da On ne djeluje.
Kao što je podnio križ, tako i danas podnosi grijehe koji i dalje vladaju svijetom.
Čak se može doimati bespomoćnim — ne samo na križu, nego i u jaslicama.
Kakav je to kralj koji pokazuje toliku ranjivost i poniznost?
Ali upravo su to znakovi istinske veličine Njegove vladavine — moć Duha nad snagom oružja.
Herod želi ubiti to bespomoćno dijete, ali ne uspijeva.
Drugi mudraci, često zvani kraljevi, dolaze sa svojim darovima kraljevske vrijednosti i priznaju to dijete kao svoga pravog vladara.

Taj Kralj, krotak i ponizan, sada nas poziva da uđemo u Njegovo kraljevstvo.
Kasnije će zapovjediti, ali za sada je pozvao na primirje — znak Njegova velikog strpljenja, poštovanja prema našoj slobodi i ponude da primimo Njegovo milosrđe.
Ovaj kralj ne gleda na svoje podanike s nepovjerenjem, ne želeći ih držati pod kontrolom.
Naprotiv, učinio ih je svojom braćom, sunasljednicima, koji će u vijeke dijeliti Njegovu vladavinu.
Teškoće koje preuzimamo noseći svoj križ dio su Njegova plana da rastemo u svetosti, sve više postajući slični Njemu.

Snagu često shvaćamo kao sposobnost da premostimo prepreke silom.
Isus, Kralj svemira, pokazuje drugačiju snagu: dopušta da ga grešnici svežu i bičuju.
On prihvaća udarce i nadvladava ih svojom ljubavlju i poslušnošću, uništavajući njihovu snagu i preobražavajući ih u sredstvo spasenja drugih.
Tako smo i mi pozvani ući u borbu protiv grijeha — čak do prolijevanja vlastite krvi, kao što je On učinio.
To ne znači da će nas đavao napadati fizički, nego da naša borba protiv grijeha uključuje žrtvu sebe samih, preuzimanje tereta drugih i spremnost trpjeti zbog vjere.
Naša molitva i pokora dio su tog otpora, prinoseći svoja tijela kao živu žrtvu Bogu — za vlastitu svetost i svetost drugih.

Dok prinosimo ovu žrtvu, gledamo u Krista, povezujući svoju molitvu i post s Njegovim.
Kad se za molitvu okrećemo prema Istoku, svi se zajedno okrećemo Kralju, čineći svoje žrtve jednom u toj zajedničkoj usmjerenosti.
U davna vremena bilo je uobičajeno nikada se ne okretati leđima kralju u njegovu dvoru.
Slično tome i u molitvi, pa i unutar crkve, zadržavamo tu zajedničku orijentaciju prema Kristovoj žrtvi.
Joseph Ratzinger, kasnije Benedikt XVI., rekao je da: „kada svećenik i narod zajedno gledaju u istom smjeru, tada imamo kozmičku orijentaciju... u kojoj svaka sveta misa postaje koračanje prema ponovnom dolasku Krista“ (Blagdan vjere).
„Ono što je važno,“ naglašava, „jest zajedničko gledanje u Gospodina. Nije sada u pitanju [međusobni] dijalog, već zajedničko bogoslužje, polazak prema Onome koji dolazi. Ta zajednička orijentacija molitve odgovara stvarnosti onoga što se događa, i nije zatvoreni krug, nego zajednički pokret naprijed.“
Kao muškarci, zajedno slijedimo Kralja — gledajući u Njega kao zajednički uzor i poveznicu koja nas združuje u velikoj duhovnoj borbi.

Pomolimo se.

Isuse, Ti si pravi Kralj svemira.
Kao moj Gospodar i Brat, vjerujem da ćeš me povesti k Ocu i uvesti me u Njegove stanove, da budem dionik Tvoga vječnog nasljedstva.
U Tebi prepoznajem ispunjenje svih svojih očekivanja, kao jedinog koji može unijeti mir i radost u moje srce.
Svoje terete povjeravam Tebi, da mi pomogneš nositi ih pod svojim jarmom koji je lagan i sladak.
Blagoslovi moju obitelj i članove bratstva ovoga Božića, da zajedno iskusimo milost novog izlaska Tvoga božanskog svjetla u našim životima.
To Te molimo po Tebi, Isuse — vječni naš veliki Svećeniče i Kralju. Amen.

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.