Slijedite Gospodina

Matej 4,12-23

Braćo, dobro došli u 21. dan Exodusa 90.

Danas slavimo nedjelju kao dan odmora koji nam je dao Gospodin.
Kad je Bog izveo svoj narod iz ropstva, učinio je to s nakanom zajedništva s njime, služenja njemu po božanskom bogoslužju i uživanja njegova odmora.

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.

Sjetimo se da smo u pristunosti Boga koji nas ljubi, koji je s nama.
Slušajte danas glas Gospodinov i slijedite ga.
Uzmite sada jednu minutu šutnje, moleći za Božji blagoslov na vas, vašu obitelj, bratstvo i sve muškarce Exodusa.

Oče naš, koji jesi na nebesima, sveti se ime tvoje; dođi kraljevstvo tvoje; budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji. Kruh naš svagdanji daj nam danas; i otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim; i ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od zla. Amen.

Čitanje iz svetog Evanđelja po Mateju

Matej 4,12-23

Razmatranje

Iz ovoga snažnog Evanđelja na početku Isusova javnog djelovanja, izdvaja nam se nekoliko točaka koje su osobito važne za ovo veliko putovanje koje činimo kao muškarci Exodusa.
Ovo putovanje od 90 dana sastoji se od molitve, bratstva i askeze.
Dvije točke posebno dolaze do izražaja s obzirom na bratstvo.

Prvo, ovo Evanđelje započinjemo priznanjem Ivanova utamničenja.
„Kad Isus doču da je Ivan uhićen, povuče se u Galileju; i ostavivši Nazaret, dođe i nastani se u Kafarnaumu uz more.”
Isus se povukao kad je čuo za smrt svojega rođaka.
Iako nisu proveli mnogo vremena zajedno, bili su istinski suradnici u služenju.
Ivan je bio glas koji je naviještao Isusa, a Isus ga je već bio posvetio u utrobi pri susretu njihovih majki u Pohodu.

Ivan je živio za Isusa, a Isus je preuzeo palicu od Ivana, jer je Ivan bio onaj koji je povikao: „Evo Jaganjca Božjega” i krstio Isusa.
Ivanova ljubav prema Isusu, čitav Ivanov život usmjeren prema Isusovu poslanju, nije mogla ne osvojiti njegova srca, koje je bilo čisto i božansko, i ljubio je svoga rođaka.
Tu je bilo bratstvo.
Tu je bila radost.
Tu je bila potpora.
Tu su bili blagoslov i milost, i tu je bila bol zbog gubitka.

Ako uistinu uđemo u bratstvo s drugima, trpjet ćemo.
Patnja moga brata postaje moja, i tako u bratstvu ima više patnje.
Ali u isto vrijeme, patnja koja se dijeli pola je patnje, i tako u bratstvu ima manje patnje.
Ako svi zajedno nosimo patnju jedni drugih, ako svi uđemo, hodimo rame uz rame, slušamo i ljubimo, ako pazimo na srca jedni drugih, ako se brinemo za srca jedni drugih, podnijet ćemo više.
Borbe naše braće, neuspjesi naše braće, poteškoće s kojima se naša braća suočavaju postaju naše, i bivaju blagoslovljene time što se dijele u ljubavi.
I sve se to dijeli s Kristom.

Isus je govorio o božanskim susretima na posljednjem sudu.
Rekao je: „Ogladnjeh i dadoste mi jesti, ožednjeh i dadoste mi piti, razboljeh se i pohodiste me, gol bijah i zaogrnuste me.”
Isus govori o susretu koji se događa kad vidimo potrebe svoje braće, podijelimo ih i pružimo što možemo za njih.
Isus je prisutan s nama u onome koji je siromašan, u onome koji služi.

Stoga, prva točka koju možemo izvući jest iz bratstva.
Možemo ući i udvostručiti svoje napore; možemo se ponovno obvezati otvorenih očiju:
„U tome sam s tobom. Oslanjam se na tebe. Dijelim svoje srce s tobom. Podupirem te.”
To vidimo na primjeru: Isus ne uzima ovaj gubitak pa se zatim povlači u sebe.
Naprotiv, odmah izlazi i poziva još dvojicu braće, dvojicu braće koji će dijeliti njegove patnje.
Štoviše, dva para braće: Šimuna i Andriju, te Ivana i Jakova.
Ta će braća postati njegovi bliski suradnici.
Trpjet će njihovu zbunjenost i njihove strahove, a oni će trpjeti njegovu izdaju i njegovu smrt.
Ulaze kao prava braća i trpe zajedno, i pobjeđuju zajedno, jer pobjeda Kristova postaje i njihova pobjeda.

To je druga strana onoga što doživljavamo u bratstvu.
Pobjede jedni drugih postaju naše pobjede, i tako se i naša radost umnaža.
Radost koja se dijeli dvostruka je radost.

Još jedna točka koja nam se ističe, tako draga našim srcima kao muškarcima Exodusa, jest opis onih ljudi među kojima Isus prvi put hodi.
Citirajući proroka Izaiju, čujemo: „Zemlja Zebulunova i zemlja Naftalijeva, prema moru, s onu stranu Jordana, Galileja poganska — narod koji je sjedio u tami vidje veliku svjetlost, i onima koji su sjedili u kraju i sjeni smrti svjetlost osvanu.”

Zapazite riječ „sjedi”.
Sjedili su u tami, i sjedili su u kraju i sjeni smrti.
To mi zvuči kao da su to prihvatili i na neki način odustali.
Kad se krećemo, kad stojimo, suočavamo se s poteškoćom.
Kad sjedimo, to je neka vrsta odustajanja, popuštanja, smještanja za dugi rok.
Bili su u tami i nisu imali kamo otići.
Možda su se, iscrpjevši se, našli bez ičega što bi još mogli učiniti osim da sjede u tome.
Sjedili su u tami i sjedili su u sjeni smrti, bezvoljni i bez smjera.

U našim bratstvima, to nalazimo u sebi i jedni u drugima.
Nakon što smo se toliko trudili, nalazimo se bez ičega što nam preostaje osim da u tome sjedimo.
Što nam treba?

Sada se događa dvostruki pokret.
Prvi: ljubav se približava.
Isus hodi među njima.
„Kraljevstvo je nebesko blizu.”
Pobjeda se približava porazu i spremna je podići ga.
Dok sjedimo u tami i sjeni smrti, život, ljubav i svjetlo silaze k nama u osobi Isusa, koji nas ne prepušta područjima mrtvih, koji nas ne ostavlja izgubljene u tami, nego nam dolazi i pruža ruku.

To je prvi dio svjetla koje izranja: ljubav započinje novi put, otkupljenje.
Drugi dio jest Isusova pouka: „Obratite se.”
Donio je kraljevstvo nebesko blizu u svojoj vlastitoj osobi, i dok nas gleda u oči, može nam reći: „Obratite se.”
Na grčkom je to metanoia, metanoeite: okrenite se, promijenite svoj nutarnji smjer, svoj nutarnji stav.
Ono što nam govori nije: „Više se trudi, nisi se dovoljno trudio.”
On govori: „Sada sam ovdje.
Sada je moguće. Sada se možeš kretati u smjeru u kojem se najdublje želiš kretati; sada možeš ustati sa mnom; sada možeš hoditi sa mnom. Ne moraš više sjediti u tami: ja sam ovdje, ja sam s tobom, vidim te i ljubim te, i zajedno hodimo. Obratite se. Možeš to. Ustani. Krenimo. Ti to možeš.”
To je riječ ohrabrenja koju nam daje, i ona je doista svjetlo.

Obraćenje se ponekad osjeća kao teška osuda: „Radiš to pogrešno. Nisi dovoljno dobar. Više se trudi.”
Ali to nije obraćenje koje nam Isus daje. To nije obraćenje koje Petar slavi u Djelima 11 kad pripovijeda kako je Duh Sveti sišao na obitelj Kornelija: „I učenici se obradovaše i rekoše: ‘Dakle, i poganima je Bog dao dar obraćenja na život’” (r. 18).
Obraćenje je životvorno kad je prigoda da se počne iznova, da se ponovno krene.

Možda je u ovom trenutku, tek nekoliko tjedana u našem Exodus putovanju, to dobra riječ i za nas: počni iznova.
Danas počinjemo.
Krenimo zajedno.
Ljubav nam se približila.
Bez obzira na to koliko neuspjeha, bez obzira na to koliko gubitka, bez obzira na to koliko žalosti i patnje, krećemo se zajedno.
Danas, ustanimo i slijedimo Krista.

Pomolimo se.

Nebeski Oče, u svojoj ljubavi prema nama poslao si svoga Sina, koji je ušao u našu tamu i dijeli našu patnju i žalost svojom odlukom da postane naš brat, da stane uz nas, da hodi s nama, da nam pokaže put. Dijeli naše patnje i našu žalost, i poziva nas da dijelimo njegove i jedni drugih. Pomozi nam da danas počnemo iznova, da krenemo s novim pouzdanjem, hrabrošću i nadom na našem Exodus putovanju. To molimo u njegovo ime, Isusa, Gospodina našega. Amen.

I neka vas blagoslovi svemogući Bog, Otac i Sin i Duh Sveti. Amen.