Priprema

Izlazak 3,1-6

Braćo, dobrodošli na šesti dan Exodus 90.

Prije nego započnemo molitvu danas, želimo reći nekoliko riječi o molitvi, jer je ona temelj našega hoda prema slobodi.
Molitva je razgovor s Bogom.
I zapravo nije toliko različita od naših svakodnevnih ljudskih odnosa i komunikacija.
Po molitvi ulazimo u odnos s Bogom.
Don Bonifacije Hicks piše u svojoj snažnoj knjizi Osobna molitva da je ranjivost “ključ najplodnije molitve” i “mjesto susreta Boga i čovjeka.”

Kad molimo, slušamo, osluškujemo, dijelimo, tražimo, sanjamo.

Često mislimo da moramo nadvladati svoje ljudske potrebe kako bismo bolje molili.
Na primjer: “Kad ne bih imao ovu glavobolju... Ili kad ne bih imao sav taj stres s posla... Ili kad bih samo mogao utišati misli, mogao bih bolje moliti!”
No to jednostavno nije istina.
Molimo upravo takvi kakvi jesmo – kao ljudi, kao muškarci – usred svih svojih odgovornosti, briga i svakodnevnih borbi.
Naučiti moliti ne znači nadvladati svoju ljudskost.
Moliti znači postati više ljudski – postati onaj tko jesmo kao sinovi našega Oca na nebesima.

Temelj molitve je tišina, a tišina je u sukobu s rastresenošću našega vremena.
Moramo se otrgnuti od buke kako bismo mogli mirovati, slušati i otvoreno se podijeliti s Bogom.
Kardinal Sarah piše u knjizi Snaga tišine: “To buđenje je nužno bolno.”
Zato su pokorničke vježbe koje činimo u Exodus 90 tako važne i korisne za naš rast u molitvi.
One nas odvajaju od buke i užurbanosti, kako bismo njegovali svoju sposobnost za šutnju.

Vrijeme koje provodimo u molitvi tijekom Exodus 90 najvažniji je dio našega puta.
Dnevni odlomak iz Pisma i razmatranje osmišljeni su tako da ti pomognu započeti razgovor s Gospodinom svakoga dana.
Materijali iz Exodusa nisu toliko biblijsko proučavanje koliko su put u molitvu.
Ako ti i jedno jedino mjesto u Pismu ili riječ posebice dotakne srce, slobodno ostani u toj molitvi koliko god želiš — čak danima ili tjednima.

Tijekom Exodus 90 cilj nam je jedan sat dnevne molitve, a unutar tog vremena ohrabrujemo te da barem dvadeset minuta provedeš u tihoj molitvi – slušajući i u iskrenom razgovoru s Gospodinom.
Ako tvoje životne i obiteljske odgovornosti ne dopuštaju cijeli sat, u redu je.
Nemoj se obeshrabriti niti odustajati od molitve jer ne možeš doseći sat vremena.
Daj najbolje od sebe u vremenu koje ti je dano.
Ako trebaš početi s par minuta i postupno rasti, učini to s povjerenjem.
Iskustvo pokazuje da većina muškaraca najlakše moli rano ujutro ili kasno navečer – i to ponajprije onda kada si molitvu upišemo u raspored i učinimo je prioritetom.

Koliko god ti početak možda djelovao zastrašujuće, brate, ti to možeš.
Što više moliš, to će ti postajati poznatije i prirodnije, i stjecat ćeš sve više pouzdanja – kao i u mnogočemu drugom u životu.
Ali moramo ustrajati bez obzira na sve izazove, jer bez života u molitvi brzo se izgubimo i zaboravimo tko smo usred napasti našega vremena.
A zbilja, kako možemo voditi svoje obitelji, prijatelje i zajednice ako nas Gospodin najprije ne vodi po molitvi?

Kako dublje ulazimo u molitvu, po Božjoj milosti, molitva može postati tiša – više oblikovana slušanjem i primanjem od Gospodina nego riječima koje sami govorimo.
Don Bonifacije govori o kontemplativnim oblicima molitve: “kao ranjivoj, pažljivoj, ljubavnoj prisutnosti u odnosu između Boga i čovjeka”, koja preobražava naše tijelo, um i dušu, i oblikuje nas po srcu i mišljenju Kristovu.

Tvoj Otac na nebesima te očekuje – sada i svakoga dana ovoga puta, i poslije – sa svojom prisutnošću Boga koji nas ljubi.

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.

Sjetimo se da smo u prisutnosti Boga koji nas ljubi, koji je s nama. Pripremi se za put koji je pred tobom kako bi bio spreman primiti Božju oslobađajuću milost. Uzmi jednu minutu šutnje sada, moleći za Božji blagoslov na tebe, tvoju obitelj, tvoju bratovštinu i sve ljude Exodusa.

Oče naš, koji jesi na nebesima,
sveti se ime tvoje.
Dođi kraljevstvo tvoje.
Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji.
Kruh naš svagdanji daj nam danas.
I otpusti nam duge naše,
kako i mi otpuštamo dužnicima našim.
I ne uvedi nas u napast,
nego izbavi nas od zla. Amen.

Čitanje iz Knjige Izlaska

Izlazak 3,1-6

Razmatranje

Ako ćemo, kao muškarci, doći do slobode, više od svega drugog – moramo susresti Boga i doći k Njemu.
Bez Boga, ostat ćemo zaglavljeni u Egiptu, pateći pod jarmom grijeha i poroka.
Ali kao naš ljubljeni Otac, Bog nas traži.

Gorući grm, jedan od najdojmljivijih simbola Knjige Izlaska, čini ovu stvarnost osobno stvarnom.

Mojsije je obavljao svakodnevni posao – pasao je stado svoga punca Jitra.
Nalazi se na gori Horeb, poznatijoj kao gora Sinaj, kamo ćemo se poslije vratiti u priči.

Mojsije uočava nešto neobično, nešto što nikad prije nije vidio: grm gori, ali ga vatra ne proždire.
Okreće se toj pojavi po vlastitoj odluci, a tada ne samo da čuje glas, nego i osobni poziv: “Mojsije! Mojsije!”
On odgovara: “Evo me!”
Anđeo Gospodnji mu govori da je mjesto posvećeno Božjom pojavom, i Mojsije izuva obuću u znak poštovanja.
Bog mu se objavljuje kao Bog njegovih otaca: pravi Bog Abrahama, Izaka i Jakova.
Ispunjen strahopoštovanjem, Mojsije zaklanja lice kako ne bi pogledao u Božju prisutnost i stradao.

Sjetimo se – Mojsije je imao četrdeset godina za razmišljanje o vlastitom odrastanju, ubojstvu Egipćanina, svom ugledu na faraonovu dvoru koji je napustio, i o patnji koju je njegov narod i dalje trpio u Egiptu.
Vršio je dobar, pošten posao – i imao puno vremena razmišljati o svemu što mu se dogodilo.
Možda bi, po ljudski, najradije ostao zaboravljen u Midjanu, ali Bog intervenira i povjerava mu poslanje.
Za razliku od prošlih godina, kad je Mojsije sam preuzimao stvari u svoje ruke, sada je naučio čekati Gospodina da ga vodi.

Sveti Grgur iz Nise, čiji spomendan danas slavimo, bio je crkveni otac iz 4. stoljeća.
Zajedno sa svojim rođenim bratom, svetim Bazilijem Velikim, i prijateljem, drugim Grgurom – svetim Grgurom Nazijanskim – činili su tzv. kapadočke očeve.
Sveti Grgur iz Nise imao je duboku pobožnost prema Mojsiju, i kad ga je jedan mladić pitao kako rasti u mudrosti i kreposti, Grgur mu je napisao Život Mojsijev, u kojem kroz Mojsijevu priču poučava kreposnom životu.
Taj tekst ćemo nekoliko puta spominjati kroz Exodus 90.
Piše o ovom razdoblju u Midjanu kao o vremenu “filozofskom” – u kojem Mojsije, u tišini, promišlja o najvišim stvarima.
Iako nikad nije mogao ni zamisliti poslanje koje će mu Bog povjeriti, to dugo vrijeme pripreme bilo je ključno.
Kada je, po Božjem vremenu, bio spreman – neovisno o tome je li se sam takvim osjećao – Gospodin ga poziva.
Baš kao kod Mojsija, vidimo koliko je priprema važna i u životima svetaca, od kojih su mnogi godinama bili pripremani prije nego im se jasno pokazala njihova zadaća.

Mi živimo u kulturi “sve odmah”.
Sve što poželimo samo je klik udaljeno.
Sve što želimo znati dostupno je putem razgovora s tehnologijom.
I svaka velika kompanija ima korist od toga da nam sve učini lakšim, jeftinijim i ugodnijim.
No unatoč svim tim “naprecima” – naš ljudski i duhovni rast ne funkcionira tako.
Kao ljudska bića, kao muškarci, stvoreni smo drukčije od okoline koja nas okružuje.

Naša preobrazba u muškarce kakvi smo pozvani biti – u puninu muževnosti u Kristu – zahtijeva vrijeme.
Puno vremena, kao i sve istinski dobro.
Devedeset dana Exodusa nije cilj, nego početak.
Bog djeluje kada je vrijeme – Njegovo vrijeme – a koristi svako naše iskustvo kao pripravu za naš poziv.
Poput Mojsija, molimo da imamo oči koje primjećuju goruće grmove oko sebe, srce otvoreno da se okrenemo s puta kojim idemo prema onom što Bog pokazuje, i uši koje prepoznaju Gospodinov glas kad nas zove imenom.

Pomolimo se.

Nebeski Oče, slavimo Te za desetljeća koja si uložio u oblikovanje Mojsija i svetog Antuna za njihovo poslanje.
Sjetimo se i svetog Pavla i njegovih mnogih godina u pustinji, u pripravi.
I zahvaljujemo Ti na vremenu koje koristiš da oblikuješ svakoga od nas za poslanje koje si posebno namijenio svakom našem jedinstvenom biću.
Uspori naša srca.
Privuci nas dublje k sebi u molitvi.
Prihvati pokoru, askezu koju prihvaćamo u ovih devedeset dana.
Pomozi nam ustrajati i čvrsto vjerovati u tvoju očinsku pouku, tvoje ulaganje u nas – da nas doista želiš oblikovati, učiniti nas velikim muškarcima, čak i svetima.
S pouzdanjem u srcu, otvaramo i predajemo ti svoje živote, po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.