Potreba za hrabrošću

Mir, draga braćo.

Danas je blagdan svetoga Patrika, velikoga apostola Irske.

Iako to u većini mjesta u Crkvi nije svetkovina, mi, kao muškarci Exodusa, ipak obilježavamo ovaj dan tako da ublažimo jednu od svojih stega.
Zašto?
Zato što je sveti Patrik snažan primjer onoga što znači biti velikodušan čovjek.
Njegov nam je život osobito blizak, osobito dok u današnjem čitanju razmatramo Božji poziv na hrabrost.

Patrik je rođen u rimskoj Britaniji i kao tinejdžer bio je otet od gusara te odveden u Irsku kao rob.
U poganskoj zemlji, sam na poljima kao pastir, naučio je moliti.
U tišini, u hladnoći, u tami — ondje se ukorijenila njegova vjera, sve dok nije pobjegao u dobi od 22 godine.

Ali evo što njegovu priču čini nevjerojatnom: Bog ga je kasnije pozvao da se vrati, da se vrati baš u onu zemlju u kojoj je bio porobljen, kako bi ondje propovijedao Evanđelje narodu.

Odvoji minutu i zadrži se nad tim, brate.
Zamisli Boga kako od tebe traži da se vratiš na mjesto svoje najdublje boli, mjesto poniženja, mjesto koje si toliko nastojao ostaviti iza sebe.
Mnogi od nas bi oklijevali.
Možda bismo pobjegli na drugu stranu.

Moguće je da je stupanje u ovo pustinjsko putovanje pomalo nalik tomu.
Prisljava nas da ponovno posjetimo stare rane, stare obrasce, staru tamu koju bismo radije držali zakopanu.
Potrebna je hrabrost da se ondje ode.

Ali Patrik je rekao da.
Bio je zaređen za svećenika, a kasnije i za biskupa, i proveo je četrdeset godina propovijedajući u Irskoj.
Zemlja njegova zarobljeništva postala je zemlja njegova poslanja.
I po njegovoj vjernosti cijeli je narod bio preobražen.

Zamolimo za takvu hrabrost, braćo.
Kad sve stavimo u Gospodinove ruke — čak i bolne dijelove — on nas ne samo iscjeljuje.
On se služi nama i čini čudesa daleko iznad onoga što bismo mogli zamisliti u onima oko nas.

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.

Sjetimo se da smo u pristunost Boga koji nas ljubi, koji je s nama.
U njega položi svoje pouzdanje i pođi vršiti njegovu volju.
Sada uzmi jednu minutu šutnje, moleći za Božji blagoslov na tebe, tvoju obitelj, bratstvo i sve muškarce Exodusa.

Oče naš, koji jesi na nebesima, sveti se ime tvoje, dođi kraljevstvo tvoje, budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji. Kruh naš svagdanji daj nam danas, i otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim, i ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od zla. Amen.

Čitanje iz Knjige Brojeva

Brojevi 21,21-25; 33-35

Razmatranje

Bog je doveo Izraelce u pustinju, među ostalim razlozima, da ih pripravi za boj.
Kao što smo vidjeli jučer, odgajao ih je u snažnoj kreposti hrabrosti.
Neprijatelji protiv kojih su se trebali boriti bili su poganski bogovi i narodi koji su im služili.
To je bila sjena prave duhovne borbe.

Isus nas je poučio gdje se boj uistinu nalazi.
Znamo da „ne borimo se protiv krvi i tijela, nego protiv Vrhovništava, protiv Vlasti, protiv upravljača ovoga sadašnjega mraka, protiv zlih duhova po nebesima” (Efežanima 6,12).
Današnji odlomak Svetoga pisma govori o Izraelovim bitkama protiv amorejskih kraljeva.
U drevnom se svijetu smatralo da te zemlje najprije pripadaju bogovima, a tek potom ljudima.
U snazi i hrabrosti koju im je dao Gospodin, Izraelci su osvojili te narode i zaposjeli njihovu zemlju, time pobijedivši njihove bogove.
U našem duhovnom ratovanju, iako se možda trebamo suprotstaviti ljudima na različite načine, znamo da naši glavni protivnici nisu drugi ljudi.
Suočavamo se sa sotonom, knezom ovoga svijeta, i njegovim demonskim podanicima, a Gospodin nam daje isto ohrabrenje koje je dao svome narodu u pustinji: „Ne boj ga se; predao sam ga u tvoju ruku.”
Po Božjoj smo sili više nego pobjednici.

C. S. Lewis jednom je napisao: „Hrabrost nije jednostavno jedna od kreposti, nego oblik svake kreposti u času kušnje, što znači, u točki najviše stvarnosti. Čistoća ili poštenje ili milosrđe koje popusti pred opasnošću bit će čisto ili pošteno ili milosrdno samo pod uvjetima” (Pisma starijeg đavla, Pismo 29)
Koje god borbene vještine vojnik razvio tijekom temeljne obuke, ako pobjegne kad bitka započne, sva njegova obuka ne vrijedi ništa.
Zato je toliko važno biti uvježban u hrabrosti.
Naša će hrabrost omogućiti da druga Božja darovanja i milosti dođu do izražaja.
Zato sveti Pavao naglašava potrebu da „stojimo” kad govori o duhovnom ratovanju: „Stojte dakle, opasavši bokove istinom...” (Efežanima 6,14).
Imamo više činiti nego samo stajati.
Ali ako ne stojimo čvrsto, ništa drugo što činimo neće napraviti nikakvu razliku.

Uzmimo zdravo za gotovo da smo mi muškarci koji želimo biti učenici i koji želimo biti vjerni našem Gospodinu Kristu.
Kako nas napast kukavičluka pokušava pokoriti?
Na mnogo načina.

Možemo se bojati sukoba.
Ne da bi sukob bio nešto u čemu treba uživati, ali postoje trenuci kada istina ili ljubav zahtijevaju da govorimo ili djelujemo na način koji će nas dovesti u poteškoće s onima oko nas.
Kako je lako jednostavno šutjeti i kloniti se nevolje, umjesto stajati uz Isusa u ljubavi i istini.

Možemo se bojati izložiti se ozbiljnoj nelagodi.
Živimo u razmaženom dobu, i malo nas je naviklo na onu vrstu stalne nelagode koja je nekada bila svačije životno iskustvo.
Posljedično smo omekšali i postali zaštitnički nastrojeni prema sebi.
Ovakva godišnja doba, poput ovoga u kojem se nalazimo, nužna su vježbališta za razvijanje veće hrabrosti pred tjelesnom nelagodom i samoodricanjem.

Možemo se bojati patnje općenito.
Učinit ćemo mnogo da izbjegnemo patnju, bilo tjelesnu, bilo mentalnu, bilo emocionalnu, a kad nas patnja zatekne, možemo se naći kako tonemo u samosažaljenje ili kako padamo u gorak i prigovarački duh koji nam ne čini dobro.

Možemo se bojati budućnosti, brinući se o mogućim lošim ishodima, bilo za nas i naše obitelji osobno, bilo za takozvano „stanje svijeta”.
Isus neprestano poziva svoje učenike da se suoče sa zlom svijeta i našim budućim životom pouzdano i bez straha.

Možemo se bojati uzvišenoga Božjeg poziva, bojati se onoga što bi on od nas mogao tražiti, bojati se da će to biti previše za nas, i tako riskirati da promašimo veliku pustolovinu koju je Gospodin za nas pripravio.

Kakva god bila narav naših strahova, Gospodinov poziv jest poziv na hrabrost.
Ne na lažnu drskost koja se razmeće i pretvara se da se ne bojimo, nego na poniznu spremnost da se suočimo sa svojim strahovima i odgovorimo vjerom u Boga.
Hrabrost nije emocija koju u sebi pobudimo.
Ona je utemeljena na istini: na istini o tome tko je Bog, što je Isus učinio, tko smo mi kao sinovi Božji, i što znači da je Bog naš Otac.
Kad posjedujemo te istine, dajemo sebi temelje za hrabro djelovanje.
Kad ih izgubimo iz vida, koljena nam klecaju.

I ovdje, braćo, dopustimo pustinji da učini svoje.
Gospodin želi snažne i hrabre sinove, i dat će nam pomoć koja nam je potrebna da budemo ljudi hrabrosti.
Mjesto gdje se hrabrost kuša i jača jest pustinja, to povlašteno mjesto gdje je Bog vrlo prisutan, ali su okolnosti teške.
Ne bježimo od pustinjskih izazova, nego držimo oči uprte u Isusa, onoga koji nas korak po korak vodi putem prema većoj slobodi.

Pomolimo se.

Nebeski Oče, pozvao si nas da budemo hrabri sinovi i učenici. Povećaj moju revnost, jer želim slijediti te kamo god me budeš vodio. Pomozi mi da se uvijek sjećam izvanrednih načina na koje si se pobrinuo za mene. Znam da si ti Gospodin Svemogući i da tebi ništa ne izmiče. Danas stavljam svo svoje pouzdanje u tebe. Predajem sve svoje brige i tjeskobe pred tvoje noge, dopuštajući da ih zamijeni tvoj mir, jer znam da, bez obzira na ishod, ti djeluješ kako bi me približio sebi. Ojačaj me, Gospodine, prema slici Isusa Krista, Gospodina našega. Amen.

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.