Skip to content

Pepelnica

Joel 2,12-14, 17-18

Braćo, dobro došli na Pepelnicu i na početak korizme s Exodusom 90. Jako nam je drago što nam se pridružujete na ovom četrdesetodnevnom putovanju u pustinju.

Ovo činimo nasljedujući našega Gospodina koji je, nakon svojega krštenja, Duhom bio odveden u pustinju gdje se suočio s napastima neprijatelja. To doziva u pamet četrdesetogodišnje lutanje Izraelaca pustinjom nakon što su napustili Sinaj, kada su bili napastovani željom da se vrate u Egipat i u svakodnevnu muku gladi i umora. Za one muškarce koji su bili s nama na početku Exodusa 90, i mi smo, također, poduzeli put izlaska iz Egipta, tražeći vlastiti izlazak iz današnjih faraona kao što su vezanosti uz tehnologiju, novac, piće i druge užitke. Ali faraon ne pušta lako i progoni nas sa svojim bojnim kolima u pustinju, želeći nas odvući natrag u ropstvo.

Sada, s novim muškarcima koji nam se pridružuju za korizmu, nastavljamo borbu protiv grijeha i svih njegovih ostataka u našim životima. Korizma je vrijeme obraćenja, usmjeravanja naših života prema Kristu kroz molitvu, post i milostinju. Ovo obraćenje okreće se prema Obećanoj zemlji, obećanju zajedništva s Bogom, i od Egipta i njegovih svjetovnih načina.

Pustinja korizme je, stoga, mjesto ozdravljenja. Idemo ondje kako bismo ostavili iza sebe rastresenosti da bismo jasnije vidjeli sebe u odnosu prema Bogu. Kad se stvari smire, možemo promatrati kakve su stvari doista u nama, razmatrajući svoje misli, uspomene i želje kako bismo pronašli gdje nam je potrebno ozdravljenje. Biskup Erik Varden, u svojoj knjizi, napisanoj kao korizmeno razmatranje, Healing Wounds, piše, „Naše su rane intimne za nas. Većinu vremena nastojimo ih držati izvan pogleda, njegovati, na vlastitu i tuđu korist, iluziju da ne postoje. Želimo biti, ili barem izgledati, zdravi i čitavi.“

Što ako bismo se, umjesto toga, ove korizme odlučili s Gospodinom suočiti s njima? Isus ne skriva svoje rane od nas, nego nas poziva da ih dotaknemo, da u njima nađemo utjehu. On nas također poziva u bratstvo povjerenja gdje možemo prestati živjeti u sramu. Naše rane neće jednostavno nestati ove korizme, ali, u molitvi i bratstvu, možemo početi nositi svoj Križ s obnovljenom nadom i mirom. Biskup Varden opisuje kako se ovaj proces ozdravljenja odvija: „Jaganjac Božji odnosi grijeh ne mašući štapićem, nego ga uzima i nosi. Ja sam zauzvrat pozvan nositi vlastiti teret. Ukoliko to činim u zajedništvu s Kristom, kao ud tijela njegova, naći ću da je moj teret preoblikovan. Ostat će prepoznatljivo ono što jest, ali jaram koji predstavlja bit će lak, a breme lagano. Ono što me prije kao da je htjelo zdrobiti, podizat će me. Bit ću stavljen u gibanje uzlaska. Sunce će se podići iz moje tame s ozdravljenjem u svojim krilima, dopuštajući mojim ranama, dok zacjeljuju, da tajanstveno procvatu.“

Braćo, dok polazimo na ovo korizmeno putovanje u pustinju, zadržimo jedni druge u molitvi. Zajedno se suočimo s teškim putom ozdravljenja kojim svi trebamo hoditi s Kristom i jedni s drugima. Pepeo koji danas nosimo može biti znak novoga početka, umiranja našem starom čovjeku, čovjeku koji je nekoć bio rob u Egiptu, kako bismo mogli živjeti novo s Kristom.

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.

Spomenimo se da smo u pristunost Boga koji nas ljubi, koji je s nama. Vratite mu se danas svim svojim srcem. Uzmite sada jednu minutu šutnje, moleći za Božji blagoslov na vas, vašu obitelj, bratstvo i sve muškarce Exodusa.

Oče naš, koji jesi na nebesima, sveti se ime tvoje; dođi kraljevstvo tvoje; budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji. Kruh naš svagdanji daj nam danas; i otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim; i ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od zla. Amen.

Čitanje iz Knjige proroka Joela

Joel 2,12-14, 17-18

Razmatranje

Svake korizme bivamo suočeni s onim što doista leži u korijenu naših problema: s grijehom. I tako korizma ponovno započinje, braćo, dok idemo u crkvu pokajati se za svoje grijehe i primiti pepeo koji nas poziva na obraćenje. Četrdeset dana korizme jedna su od najdrevnijih crkvenih tradicija. Ovo sveto vrijeme priprema nas za slavljenje zadivljujućeg blagdana Smrti i Uskrsnuća Kristova. Znamo da ovo četrdesetodnevno razdoblje nije proizvoljno: ono ima važnu duhovnu važnost. Izraelci su lutali pustinjom četrdeset godina prije nego što im je dana Zemlja obećanja. Mojsije je bio na brdu Sinaju četrdeset dana kada mu je Gospodin govorio i dao mu Zakon. Ilija je postio tijekom četrdesetodnevnog hoda kroz pustinju i primio objavu Boga na brdu Sinaju. Najvažnije, Isus je otišao u pustinju postiti i moliti četrdeset dana i boriti se protiv đavla. Ove epizode pokazuju četrdesetodnevno razdoblje kao razdoblje čišćenja, odricanja, borbe i susreta sa živim Bogom. Crkva je nastavila ovu tradiciju, vodeći svoj narod svake godine u pustinju na četrdesetodnevnu zajedničku kršćansku duhovnu obnovu: vrijeme obraćanja Gospodinu u postu, molitvi i milostinji, i vrijeme da se iznova susretnemo s Bogom i rasplamsamo svoju ljubav prema njemu.

Pomoći će nam zapitati se zašto smo pozvani uroniti u duh pokore na početku ovoga posebnog vremena. Znamo da je Bog dobrota i svjetlo i da želi da dijelimo njegovu radost. Znamo da je uskrsna svetkovina slavlje pobjede nad tamom i smrću. Da, zasigurno trebamo prepoznati svoje grijehe i neuspjehe, ali zašto pokori dati tako istaknuto mjesto? Zašto započeti četrdesetodnevnu duhovnu obnovu onime što izgleda kao sjetna nota?

Razlog je sličan onome zbog kojeg svaku misu započinjemo s Confiteor („Ispovijedam se...“) i Kyrie („Gospodine, smiluj se...“). Bog je istina i ne trpi nikakve iluzije. On se uvijek odnosi prema svojim sinovima prema onome što je stvarno. Ovo je duboka istina, koju je lako ispustiti iz ruku: mi smo pali, ranjeni do smrti grijehom, i očajnički potrebni Božje pomoći.

Kada se oporavljeni ovisnici okupljaju radi uzajamne potpore, prva stvar koja obično izlazi iz usta onih koji govore jest: „Ja sam ovisnik.“ Svrha te prakse nije učvršćivati negativnost niti se zadržavati na prošlim nevoljama; to je vježba u stvarnosti i ustrajavanje na samospoznaji. Ti ljudi mudro znaju da će, ako ikada izgube iz vida ovu istinu o sebi, brzo upasti u nevolje.

Nešto se slično događa u našem obilježavanju Pepelnice. Bog za nas ima velike stvari; obećao nam je život iznad naših snova, i već sada želi udijeliti milosti i svjetlo tijekom ovoga posebnog vremena. Ali postoji uvjet da bismo primili ono što on želi dati: trebamo se sjećati svojega pravog stanja. Ako zaboravimo duboku moralnu ranu koja je iskvarila naše umove i srca i koju jedino Bog može izliječiti, zasigurno ćemo upasti u nevolje.

Svi znamo nauk o istočnom grijehu. Ali živimo u vremenu i kulturi koji su u dubokom poricanju naše moralne bolesti, i teško je čak i kršćanima ne biti zaraženima tom zabludom. Znate kako ide: „Ništa nije u redu s nama ili sa svijetom što nekako ne bismo mogli popraviti ako samo dobijemo prave informacije i primijenimo prave tehnike. A kada ipak pronađemo nešto pogrešno u sebi, to je zato što smo bili žrtva tuđeg zla. Ljudi su u osnovi pristojni i dobri i samo trebaju manja poboljšanja i malo pomoći putem.“ Ovu zabludu treba odbaciti svatko tko želi biti istinski učenik Isusa i vidjeti stvari onakvima kakve uistinu jesu. Trebamo se stalno prisjećati, da ne bismo zaboravili, da je razlog zbog kojega je svijet tako nepravedan, tako pun rata, tlačenja, pohlepe i sebičnosti, taj što je ispunjen ljudima koji su mnogo poput mene.

Prvi korak prema životu u istini jest pokora: čvrsto prihvaćanje stvarnosti naše potrebe i polaganje sve naše nade u Božju milosrdnu želju da oprosti naše grijehe i izliječi naše ranjene duše. Stoga prihvatimo ovaj dan posta i pokore. Primimo revno, premda trijezno, svoj pepeo, znajući da, ako sada na sebe uzmemo ovaj znak smrti i ponizno zamolimo Božji oprost, on će nas povesti putem koji će smrt samu staviti pod mač.

Pomolimo se.

Dok započinjemo ovo korizmeno putovanje, Gospodine, podaj nam milost životvorne pokore: da vidimo sebe onakvima kakvi jesmo, da vidimo svoju veliku potrebu za tobom i da imamo hrabrosti vapiti i primiti pomoć koja nam je potrebna. Pomozi nam da dobro provedemo korizmu, da budemo očišćeni od svojih grijeha i da slijedimo Isusa Krista izbliza. Daj nam neuobičajenu slobodu za kojom čeznemo. Ovu molitvu prikazujemo po Isusu Kristu, Gospodinu našemu. Amen.

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.