Zahvalan čovjek

Kološanima 3,12-17

Mir, draga braćo.

Danas je srijeda, dan posta i nemrsa. U spomen na Judinu izdaju Isusa, prinosimo Gospodinu svoje asketske prakse kao zadovoljštinu za svoje grijehe i iz želje da ga njima više ne izdajemo. Neka ga nikada ne mijenjamo za prolazne užitke ili naizgled beznačajne ustupke. Umjesto toga, nastojmo ga častiti umom, srcem i tijelom u svemu što danas činimo.

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.

Sjetimo se da smo u pristunosti Boga koji nas ljubi, koji je s nama. Hvalite Gospodina bez prestanka i živjet ćete u slobodi. Uzmite sada jednu minutu šutnje, moleći za Božji blagoslov na vas, vašu obitelj, bratstvo i sve muškarce Exodusa.

Oče naš, koji jesi na nebesima, sveti se ime tvoje; dođi kraljevstvo tvoje; budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji. Kruh naš svagdanji daj nam danas; i otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim; i ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od zla. Amen.

Čitanje iz Poslanice svetoga Pavla Kološanima

Kološanima 3,12-17

Razmatranje

U današnjem odlomku iz Poslanice Kološanima, sveti Pavao izlaže osobine učenika. Primijetite naglasak koji stavlja na zahvalnost. O njoj ne govori toliko kao o određenom i ograničenom vidu kršćanskoga ponašanja, nego kao o svojevrsnom ozračju koje obuhvaća sve što činimo. Tri puta joj se vraća. „Budite zahvalni. . . imajte u srcima zahvalnost Bogu. . . sve činite zahvaljujući Bogu.” Zahvalnost za ono što je Bog učinio za nas tlo je iz kojega će niknuti ljubav, dobrota, poniznost i hvala. Apostol Ivan je to ovako izrazio: „U ovome je ljubav: ne da smo mi ljubili Boga, nego da je on ljubio nas i poslao Sina svoga kao žrtvu pomirnicu za naše grijehe” (1 Iv 4,10). Naša ljubav prema Bogu i jednih prema drugima, i naša spremnost da budemo Kristovi učenici, počiva na našem priznanju onoga što je Bog učinio za nas.

To znači da je naš prvi zadatak u postajanju ljudima zahvalnosti naučiti naviku sjećanja. Treba se sjećati djela ljubavi koja je Bog učinio za nas. Ovdje nije poanta samo moći prizvati na pamet neku činjenicu, poput pamćenja imena američkih predsjednika. Nije samo stvar u tome da možemo ponavljati kršćanske nauke iz Katekizma. Sjećati se, u jeziku Pisma, znači stalno živjeti u prisutnosti važnih istina. To je jedan od razloga zašto nam je Bog dao bogoslužje liturgije. Kad je na Posljednjoj večeri Isus rekao: „Ovo činite meni na spomen”, nije preporučivao nostalgičnu šetnju stazom uspomena. Govorio nam je da stalno živimo pred očima te neizmjerno važne istine: da je on za nas postao živa žrtva koja nas oslobađa ropstva i vodi Ocu. Zato je Crkva oduvijek zahtijevala da se učenici okupljaju svake nedjelje Gospodnje da bi štovali Boga i ponovno uprisutnili veliku Kristovu žrtvu. Zato kršćani nastoje razviti navike jutarnje i večernje molitve, kako nikada ne bi predugo ostali bez prisjećanja važnih istina vjere po kojima žive.

To je za nas, braćo, osobito težak zadatak. Kao prvo, živimo u silno rastresenom vremenu u kojem jedva možemo izbjeći stalne napade na našu pozornost. Imamo ovdje bitku koju treba voditi: da nedjeljno bogoslužje bude apsolutni prioritet nama i našim obiteljima, i da svakoga dana, makar kratko, izdvojimo vremena kada se možemo vratiti istinama koje nam daju život.

Imamo još jedan izazov u stjecanju navike sjećanja. Skloni smo svojevrsnoj selektivnoj amneziji i teško doista vjerujemo istini da bismo, bez Krista, bili potpuno izgubljeni. Mnogi od nas imali su korist od odrastanja pod zaštitnim krilima Crkve. Mi koji smo oslobođeni đavolskoga ropstva i dobili nove sile života kad smo kao dojenčad bili kršteni, i koji smo poučeni putovima vjere od roditelja, pastira i učitelja te smo odrasli „u sjeni Svevišnjega”, trebamo uložiti poseban napor maštovitoga sjećanja kako bismo shvatili kakvi bi naši životi bili da Krist nije došao da nas spasi. Toliki dio naše osobne povijesti, naše obiteljske povijesti, pa čak i naše kulturne povijesti, zaslađen je Kristovim dodirom, i može biti teško prisjetiti se djelovanja milosti u svemu tome. Kako bi naši životi izgledali da Krist nikada nije došao? Da Crkva nikada nije izvršila svoj utjecaj na ljudske prilike? Da se naše obitelji nikada nisu obratile na kršćanstvo? Da nas roditelji nikada nisu doveli na krštenje i poučili putovima vjere? Bili bismo izgubljeni, nesretni, porobljeni, bez Boga i bez nade u svijetu. Stoga Božji stalni poziv Izraelcima, i nama, da se „sjećamo da smo bili robovi u Egiptu.”

Zahvalnost zaslađuje sve što dotakne.

• Zahvalan čovjek je u miru. Hodi u spoznaji svega što mu je dano i malo se osvrće na ono što možda nema. Smije se navodnim obećanjima bogatstva, slave, moći i užitka. Zna što mu je obećano u Kristu.

• Zahvalan čovjek je radostan. Ništa što mu se dogodi, ma koliko teško, ne može poljuljati njegovo prianjanje uz istinu onoga što je Bog učinio. Zna da je uvijek u prednosti.

• Zahvalan čovjek je ponizan. Zna koliko malo zaslužuje i svaki dar smatra nezasluženom milošću. Ne gleda na ono što nema, nego na zadivljujuće darove koje je primio. Svaki je dan dar; svaki je odnos nezaslužen dar; sve što mu imalo dobro pođe za rukom nešto je iz Božje ruke na što nema pravo.

• Zahvalan čovjek je stup potpore drugima. Budući da stalno živi u prisutnosti važnih istina, ne uzdrmavaju ga životne okolnosti i rastresenosti, bilo teške bilo primamljive. On je usredotočen čovjek koji zna kamo ide i može druge voditi istim putem.

• Zahvalan čovjek je čovjek istinske ljubavi. Poznajući ljubav koja mu je dana u Isusu, može biti slobodan ljubiti druge ne brinući se što bi mogao dobiti zauzvrat.

Braćo, zamolimo Gospodina za sve bogatiji rast u navici istinske zahvalnosti. To je posebna odlika slobodna čovjeka.

Pomolimo se.

Gospodine Isuse, postao si čovjekom i ništa nisi zadržao za sebe, sve do smrti na Križu, da bi nas spasio i poveo u vječnu sreću. Hvala ti za taj neusporedivi dar. Hvala ti, Gospodine, za svaku osobu koja mi je pomogla dovesti me do ovoga trenutka u životu. Hvalim te za dobro koje si mi dao i za trpljenje koje si dopustio, vjerujući da je i jedno i drugo dio tvoga velikog i ljubećeg plana za mene—tvoje škole ljubavi koja vodi u nebo. Ozdravi me i preobrazi me ove korizme, o Gospodine, jer želim biti čovjek istine, radosti, poniznosti i ljubavi. To molim u tvome presvetom imenu. Amen.

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.