Napast tvrdoće srca

Mir, draga braćo.

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.

Sjetimo se da smo u pristunost Boga koji nas ljubi, koji je s nama. Budi vjeran njegovu glasu i ne otvrdni srca danas. Uzmi sada jednu minutu šutnje, moleći za Božji blagoslov na tebi, tvojoj obitelji, bratstvu i svim muškarcima Exodusa.

Oče naš, koji jesi na nebesima, sveti se ime tvoje; dođi kraljevstvo tvoje; budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji. Kruh naš svagdanji daj nam danas; i otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim; i ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od zla. Amen.

Čitanje iz Knjige Brojeva

Brojevi 20,1-6

Razmatranje

Božje milosrđe može nadvladati svaki neuspjeh ako mu se obratimo za oproštenje i pomoć, ali ne može izliječiti srce koje odbija njegovu milost i ustraje u tome da ide svojim putem.

Sada smo došli do voda Meribe, gdje se narod ponovno prepirao s Mojsijem i s Gospodinom. Prije nego što pogledamo pojedinosti ovoga časa kušnje, koji je odjekivao kroz stoljeća izraelske povijesti, samo primijetimo tvrdoglavost Izraelaca u njihovu nedostatku vjere. Kad ih je Gospodin prvi put izveo iz Egipta, a oni bijahu stiješnjeni uz Crveno more dok je čitava egipatska vojska navaljivala na njih, Izraelci su, razumljivo, bili ispunjeni strahom. Zavapili su govoreći: „Zar zato što nema grobova u Egiptu, odvede nas da pomremo u pustinji?” (Izlazak 14,11). U to se vrijeme Gospodin nije razgnjevio na njih, jer još nisu vidjeli njegovu silu protiv svojih neprijatelja. Rekao im je da idu naprijed u more i promatraju propast svojih neprijatelja. To su učinili i vidjeli kako se more razdijelilo, i čitava egipatska vojska bijaše poražena od Gospodina. Zatim im se pokazao na gori Sinaju potresom, ognjem i trubljom. Davao im je manu i drugu hranu. Strogo je postupio prema pobuni Koraha i Datana; Izraelci su vidjeli kako se zemlja otvorila i bili su svjedoci ognja koji je izišao iz svetišta i uništio lažno bogoštovlje. Pa ipak, i nakon svega toga, nakon očite prisutnosti i moći Božje, oni su i dalje nastavili sa svojim prigovaranjem. Tada se Bog na njih razgnjevio. Pismo ih naziva „tvrda srca”. To je bilo više od puke plašljivosti i straha. Bila je to ustaljena sklonost odupirati se Bogu čak i kad su dokazi njegove dobrote i moći bili svuda oko njih. To je ono što je navuklo na njih Božji sud.

Psalam 95, molitva kojom Crkva već dugo otvara svako dnevno bogoslužje, prisjeća se ove tvrdoglave nespremnosti da se dopuste voditi Bogu:

Ne otvrdnite srca kao u Meribi,
kao u danu u Masi u pustinji,
kad me iskušavahu oci vaši,
stavljahu me na kušnju, premda su vidjeli djelo moje.
Četrdeset godina mi ogorči onaj naraštaj
pa rekoh: „Narod je to što srcem luta,
i ne poznaje putove moje.”
Zato se zakleh u gnjevu svome
da neće ući u moj počinak. (rr. 8–11)

Primijetite razlog Gospodinova nezadovoljstva. Bio je to zato što narod nije htio vjerovati u njega, „premda su vidjeli njegovo djelo”. Isus nešto slično kaže židovskim vođama svoga vremena: „Ako ne činim djela Oca svoga, ne vjerujte mi; ali ako ih činim, makar mi ne vjerovali, vjerujte djelima, da spoznate i razumijete da je Otac u meni i ja u Ocu” (Ivan 10,37–38). Bog nas poziva da u njega polažemo vjeru, ali nam daje razloge za vjeru. Najprije nam pokazuje da je dostojan našega povjerenja, a zatim nas poziva da imamo pouzdanje u njega.

Trebamo obratiti pozornost na ovu pustinjski boj s tvrdoćom srca, braćo. U jednom smislu, to je temeljna bitka s kojom se moramo suočiti. Kad se sve zbroji i oduzme, neće nas uništiti naši pojedinačni grijesi; neće nas uništiti đavolske spletke; neće nas uništiti naše slabosti i neuspjesi. Božje milosrđe može pobijediti sve to i mnogo više, ako mu se neprestano obraćamo za oproštenje i pomoć. Ali postoji jedan grijeh za koji nema lijeka: to je grijeh odbijanja da primimo darove i milost Božju te odlučnost da idemo svojim putem. Liječnik može imati sve lijekove i sredstva potrebna svojim bolesnicima, ali ako oni odbiju uzeti njegov lijek i ne žele slijediti njegove upute, ostat će bolesni.

Gospodin je za nas učinio sve i više od svega. Ne samo da nam je poslao pomoć u našoj potrebi, nego je osobno došao među nas i uzeo na sebe sve terete naših slomljenih ljudskih života te je, u činu bezgranične ljubavi, prošao našim putem tame i smrti da bismo se mi mogli vratiti u život. Pogledajte sva djela Božja koja su pred nama. Osobno djeluje u svijetu tisućama godina. Dao nam je Pisma, poučio nas svojim putovima, učinio bezbrojna čudesa i naposljetku nam dao svoga vlastitog Sina. Utemeljio je među nama svoje kraljevstvo u Crkvi i dao nam mnoštvo svetaca i mučenika da nam pokažu put kući. Dolazi živjeti u svakome od nas po svome Duhu Svetom i hrani nas svojim vlastitim tijelom i krvlju. I bio je s nama u našem svakodnevnom životu na bezbroj načina koje samo mi znamo. Sada nam kaže: pokazao sam ti da sam vjeran i pouzdan; sada mi povjeri svoj život i svoju budućnost. Pa ipak, i dalje se zatičemo kako prigovaramo, ljutimo se na Boga što nas je odveo u pustinju i nismo spremni vjerovati da je to učinio kako bi nam donio sva dobra.

Učinimo sve što možemo da se pokajemo za svaku tvrdoću srca koju nalazimo u sebi. Primimo k srcu opomenu koju nam Pismo daje prisjećajući se ovoga pustinjskog događaja: „Pazite, braćo, da ne bi u koga od vas bilo zlo, nevjerno srce, koje bi otpalo od Boga živoga” (Hebrejima 3,12). Gospodin je pouzdan i nikada se neće pokazati nevjernim.

Pomolimo se.

Nebeski Oče, tvoja je ljubav prema nama tako velika da si poslao svoga jedinorođenog Sina da nas spasi i privede zajedništvu s tobom. Pomozi mi da vjerujem toj ljubavi. Daj da se sjećam i da se držim tvoje vjernosti kad patnja potraje, kad se čini da je molitva neuslišana ili kad se pojavi neizvjesnost. Udijeli mi milost da ne budem tvrda srca, da se ne predam prigovaranju, kao da sve ovisi o meni ili o drugima. U tebe se uzdam, Gospodine; pomozi mi da ti se više uzdam. Amen.

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.