Naša pustinja

Matej 9,14-15

Blagoslov, draga braćo.

Danas je petak, dan posta i nemrsa u spomen na Isusovu smrt na Križu na Veliki petak.
U korizmi ovaj dan poprima posebno značenje, jer je cijelo to vrijeme pokorničko — vrijeme povratka Gospodinu po molitvi, postu i milostinji.

Od najranijih stoljeća kršćani su obdržavali razdoblje posta u pripravi za Uskrs, osobito oni koji su se pripravljali za krštenje.
To se vrijeme usko povezalo s četrdeset dana koje je Krist proveo posteći u pustinji nakon svoga krštenja, pripremajući se za svoje javno djelovanje.
Pa ipak, to nije jedini put da se broj četrdeset pojavljuje u Pismu.
Iznova i iznova, četrdeset označuje razdoblje očišćenja, kušnje ili preobrazbe.
Vidimo to, na primjer, u četrdeset dana kiše za vrijeme potopa, u četrdeset godina tijekom kojih su Izraelci lutali pustinjom, u Mojsijevu četrdesetodnevnom postu na gori Sinaju te u četrdeset dana danih Ninivi da posti i pokori se.

Sv. Atanazije Aleksandrijski, u svome Uskrsnom pismu napisanom godine 334., povezuje korizmu s Izraelovim putovanjem kroz pustinju riječima koje nam i danas snažno govore: “Ali kao što je Izrael, kad je išao u Jeruzalem, najprije bio očišćen u pustinji, vježban da zaboravi običaje Egipta, tako Riječ time predoznačuje za nas sveti post od četrdeset dana; očistimo se dakle najprije i oslobodimo od nečistoće, da, kad odemo odavde, brižljivi u postu, budemo kadri uzaći u gornju sobu s Gospodinom, večerati s Njime; i biti dionici radosti koja je na nebu” (Pismo 6).

Ovih četrdeset dana, dakle, smješta nas u dugu biblijsku predaju očišćenja, pripravljajući naša srca i umove da potpunije primimo Gospodina, preobraženi njegovom Mukom, Smrću i Uskrsnućem.

Kad su Isusa upitali zašto njegovi učenici ne poste kao drugi, odgovorio je: “Mogu li svatovi tugovati dok je s njima zaručnik? Doći će dani kad će im se ugrabit zaručnik, i tada će postiti” (Matej 9,15).

Naš se post vrti oko Zaručnika, Krista.
Iz ljubavi prema njemu odričemo se određenih ugodnosti.
To je naš način da se sjedinimo s njime i nosimo svoj križ, kako nam je zapovjedio.

Ova je pokora duboko preobražavajuća jer, kako je rekao sv. Atanazije, ona nas čisti “da zaboravimo običaje Egipta” — to jest, naše stare obrasce grijeha.
Ta djela pokore liječe naš odnos s Bogom, ranjen našim grijesima i nemarom, i omogućuju mu da nas potpunije obnovi u istinsku sliku svojih sinova, u ljude koji su neuobičajeno slobodni.

Po našem korizmenom postu i samoodricanju Krist može izliječiti naše najdublje rane.
Kako nam kaže sv. Petar, odzvanjajući proroka Izaiju: “[Isus] sam ponese naše grijehe na svom tijelu na drvo [Križ], da umrijevši grijesima živimo pravednosti. Njegovim ste ranama izliječeni. Jer bijaste kao ovce zalutale, ali se sada vratite Pastiru i Čuvaru duša svojih” (1 Petrova 2,24-25).

Plod povratka Gospodinu postom i molitvom jest ozdravljenje.
Rane koje nosimo mogu biti duboke.
Mogu bacati sjene čak i na radosne dane.
To može biti križ koji smo pozvani nositi, i može se činiti teškim.
Pa ipak, sam nas Gospodin uvjerava: “Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe i učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako” (Matej 11,28-30).

Kad svoje rane sjedinimo s Isusovima i trpljenje koje one uzrokuju prinesemo kao ljubeću žrtvu, one se preobražavaju u prinose koji donose plod za nebo.
Više nisu zapreke, te rane postaju upravo sredstvo kojim nas Gospodin oblikuje u ljude kakvima nas poziva biti.
I dok nas preobražava, on nas liječi.

Braćo, prigrlimo ovih četrdeset dana molitve i pokore s hrabrošću i nadom, da, sjedinjujući se s patnjama Zaručnika, budemo obnovljeni u slavi njegova Uskrsnuća.

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.

Sjetimo se da smo u pristunosti Boga koji nas ljubi, koji je s nama.
Sjeti se danas svoje ovisnosti o njemu.
Uzmite sada jednu minutu šutnje, moleći za Božji blagoslov na vas, vašu obitelj, bratstvo i sve muškarce Exodusa.

Oče naš, koji jesi na nebesima, sveti se ime tvoje; dođi kraljevstvo tvoje; budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji. Kruh naš svagdanji daj nam danas; i otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim; i ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od zla. Amen.

Čitanje iz svetog Evanđelja po Mateju

Matej 9,14-15

Razmatranje

Post je važan vid našega vremena u pustinji.
Budući da ćemo u nadolazećim tjednima pratiti Izraelce na njihovu putovanju kroz pustinju, zaronimo dublje u značenje pustinje u Božjem naumu za našu slobodu i očišćenje.

Za početak, možemo odbaciti svaku romantičnu predodžbu o pustinji.
Ona zasigurno nije mjesto na kojem bismo inače željeli biti.
U pustinjskom prizoru može biti mnogo ljepote i dojmljivosti, ali sa stajališta Svetoga pisma pustinja nema ničega što bi nas privlačilo.
Ovako je Mojsije opisao pustinju kad je upozoravao Izraelce da se sjete Božjih putova: “Čuvaj se da ne zaboraviš Gospodina, Boga svoga, koji te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva, koji te vodio preko velike i strašne pustinje s njezinim ognjenim zmijama i škorpionima i žednom zemljom gdje nije bilo vode, koji te hranio u pustinji manom koju tvoji oci nisu poznavali, da te ponizi i okuša, da bi ti na svršetku dobro učinio” (Ponovljeni zakon 8,14–16).

Mojsije pustinju opisuje kao “veliku i strašnu”.
To je mjesto bez vode za piće i bez hrane za jelo; mjesto koje vrvi zmijama i škorpionima; mjesto tegobe, opasnosti i trpljenja.
Jednostavno rečeno, pustinja je mjesto smrti.
To je mjesto gdje čovjek ne može preživjeti.
Ako je tako, mogli bismo onda upitati: zašto bi to mjesto smrti imalo tako povlašteno mjesto u Božjem naumu?
Isus nam je rekao da je došao da nam donese život u izobilju.
A ipak, pustinja je upravo mjesto gdje život ne može cvasti.
Zašto je Bog poslao svoj narod na takvo mjesto?
Zašto ih nije odmah doveo na sigurno i zaštićeno mjesto gdje bi se mogle naći nužnosti života?

Mojsije nam daje trag zašto je pustinja tako važna.
U pustinji nas Bog ponizuje i kuša, kako bi nam “na svršetku” učinio dobro.
Pustinja je povlašteno mjesto Božjega djelovanja; ondje nas šalje kad nas želi osloboditi, izliječiti, ojačati i odgojiti.
On se služi pustinjom da iskuša naša srca, da u nama iskuje ljubav prema njemu i pouzdanje u njega.

Bog je poslao Izraelce u pustinju da ih nauči njihovoj potrebi za njim.
Nije ih ondje odveo samo da bi ih napustio: hranio ih je manom, slao im prepelice, izveo vodu iz stjenovitog tla.
Ali trebalo ih je naučiti njihovoj potrebi za njim i vježbati ih da se oslanjaju na njega za svoju okrjepu.

Jednostavna je istina da mi ljudi uvijek trebamo Boga, ne samo kad smo u nevolji, nego u svakom trenutku.
On je izvor našega života; on je temelj našega postojanja.
Bez njega bismo jednostavno nestali u ništavilu.
Ali tu potrebu lako zaboravimo.
Kad nam ide dobro, kad smo okruženi udobnostima i osjećamo se sigurnima, možemo podleći iluziji da nekako možemo biti neovisni o Bogu — iluziji koja će nas ubiti ako se ne ispravi.
Zato se Bog služi pustinjom da nam pokaže stvarno stanje stvari.
On uskraćuje okrjepu za koju mislimo da je imamo kako bismo se okrenuli svojoj pravoj hrani, jedinoj hrani koja nas doista može održati.
Kako je Isus rekao onima koji su bili uzbuđeni kad je umnožio kruh u pustinji: “Zaista, zaista, kažem vam: tražite me, ne zato što vidjeste znamenja, nego zato što ste jeli od kruhova i nasitili se. Ne radite za hranu koja propada, nego za hranu koja ostaje za život vječni, koju će vam dati Sin Čovječji” (Ivan 6,26-27).

U danima koji su pred nama vidjet ćemo kako Bog neprestano utiskuje ovu pouku u glave Izraelaca: dvostruku istinu njihove stalne potrebe za njim i njegove neprestane skrbi za njih.
Bog je bio spreman izložiti Izraelce mnogim patnjama ako je to bio jedini lijek koji je mogao izliječiti njihovu nevjeru.
Vodio ih je u pustinju da bi im na svršetku učinio dobro.

Kad jednom shvatimo svrhu pustinje u Božjem naumu, počet ćemo o njoj drukčije razmišljati i s više jasnoće i mudrosti nosit ćemo se s pustinjama u vlastitim životima.
Uvidjet ćemo da pitanje pred nama nije hoćemo li se naći kako trpimo usred pustinje.
Gospodin vodi u pustinje različitih vrsta svakoga koga ljubi.
Pravo je pitanje: što ću učiniti s pustinjom koju mi je Bog dao?
Hoću li s njime surađivati i dopustiti mu da me nauči slobodi i izliječi moje ranjeno srce?
Ili ću se opirati, prigovarati, pokušavati pobjeći, postati ljutit i ogorčen zbog nje, i propustiti životno važne pouke koje me Gospodin nastoji naučiti?

Mnoge od naših pustinja nismo sami izabrali.
Prigrli je snažnim umom i punim srcem, i dopusti Bogu da po njoj u nama ostvari sve što želi.
On će biti s nama na svakom koraku.

Pomolimo se.

Gospodine, Bože naš, hvala ti što nas vodiš u pustinju da bi produbio našu ovisnost o tebi, da bismo prigrlili onu dvostruku istinu naše stalne ovisnosti i tvoje stalne ljubeće providnosti. Ti si uvijek tu za nas. Koliko god se bojimo pouzdati se u tebe iz trenutka u trenutak, ti nas nikada ne iznevjeriš. Pomozi nam produbiti to povjerenje. Razotkrij područja naših života u kojima se borimo pouzdati se. Utješi nas svojom stalnom ljubećom prisutnošću i pomozi nam rasti u slobodi u ovom korizmenom vremenu. Ovu molitvu upravljamo po Kristu, Gospodinu našemu. Amen.

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.