Prevladavanje sumnji

Izlazak 4,1–17

Braćo, dobrodošli u 10. dan Exodus 90.

Tijekom programa Exodus 90, srijedu i petak čuvamo kao posebne dane pokore.
Oni nas podsjećaju na Judinu izdaju Isusa i njegovu smrt na Križu.
Naša dodatna pokornička djela — post i nemrs uz ostala odricanja — pozivaju nas da uđemo u Isusov ljubavni dar samoga sebe u njegovoj Muci i smrti.
Prigrliti Njegovu ljubav ključ je rasta u slobodi i sreći.

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.

Sjetimo se da smo u prisutnosti Boga koji nas ljubi.
Oslobodi se svake ustručavanosti u odgovoru Gospodinu danas i prigrli Njegovu volju svim srcem.
Uzmi jednu minutu tišine i moli za Božji blagoslov na tebe, tvoju obitelj, bratstvo i sve muškarce u Exodusu.

Oče naš, koji jesi na nebesima,
sveti se ime tvoje.
Dođi kraljevstvo tvoje.
Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji.
Kruh naš svagdanji daj nam danas.
I otpusti nama duge naše
kako i mi otpuštamo dužnicima našim.
I ne uvedi nas u napast,
nego izbavi nas od zla. Amen.

Čitanje iz Knjige Izlaska

Izlazak 4,1–17

Razmatranje

Pitanja lako mogu skliznuti u sumnju.
Nakon što je susreo Boga u gorućem grmu, Mojsije je počeo propitivati Onoga koji ga je pozvao.
Njegovo jednostavno i iskreno: „Tko si ti?” i „Tko sam ja?” prelazi u val samosumnje, koja nema granica.

Mojsije projicira u budućnost i ulazi u opasni prostor nagađanja što će drugi reći.
„Ali, evo, neće mi vjerovati ni poslušati moj glas, nego će reći: ‘Jahve ti se nije objavio.’”

Gospodin daje Mojsiju tri znaka kao potvrdu njegova poziva.
Prvi je znak pun milosti: ono što već drži u ruci.
Mojsije treba baciti svoj štap na zemlju da bi postao zmija.
Gospodin koristi ono malo što Mojsije već ima.
Dodirno je to što Mojsije tada bježi od štapa-zmije — zar ne bismo i mi učinili isto?

Drugi znak jest njegova vlastita ruka koja postaje gubava kad je stavi u njedra, a potom se opet ozdravi.
Gospodin nudi i treći, posljednji znak ako narod ne uzvjeruje prvima ni ne posluša njegov glas: neka zagrabi vodu iz Nila, prolije je na zemlju i ona će postati krv.

Premda je dobio odgovore, Mojsijeva sumnja sad se okreće unutra, u njegovu nutrinu.
„Ah, Gospodine moj! Nisam ja riječit, ni prije ni otkako si progovorio svome sluzi, jer sam sporih usta i spora jezika.“
Ignacijeva katolička studijska Biblija navodi: „Hebrejski glasi: ‘Nisam čovjek riječi’, dok grčka Septuaginta kaže: ‘Nisam dorastao.’”
Obje verzije pokazuju da Mojsije drhti pred pozivom da bude prorok Gospodnji jer se osjeća nedostojnim toga zadatka.

Gospodin mu odgovara pitanjem: tko je načinio čovjeku usta i svima usta?
I još jednom mu jamči svoju prisutnost: „Ja ću biti uz tvoja usta i učit ću te što da govoriš.”

Bog mu je dao znakove kao potvrdu poziva.
Obećao mu je nadoknaditi njegove slabosti svojom prisutnošću.
I prije nego što je uopće započeo, Mojsijeva sumnja prelazi u predaju.

„Ah, Gospodine, pošalji nekoga drugoga!”

Pošalji nekoga drugoga, Gospodine.

Upravo ovdje čitamo o Gospodinovu gnjevu.
Nije ljutit na Mojsijeve prigovore ili nedoumice njegova srca.
Ljuti se kada Mojsije pokušava odbiti svoj poziv, pobjeći od svog poslanja.
Ipak, Gospodin odgovara suosjećajno, darujući Mojsiju njegovog brata Arona kao suputnika i još jednu pomoć na putu.

Kad čitamo o sumnjama i padovima biblijskih likova — nekih koji se izdignu, a drugih koji ne — lako je preuzeti ulogu suca, gledajući sa sigurnošću unatrag.
Na primjer, kad čitamo o Mojsijevoj borbi s pozivom ili kad u Evanđeljima susretnemo sumnje sv. Tome i zatajenja sv. Petra, tako je lako reći: „O čemu su oni razmišljali?!”
To nije zrelo čitanje Svetog pisma, niti razumijevanje naše ljudske naravi.
Dobro je sjetiti se da će i buduće generacije gledati natrag na nas s istim čuđenjem.

Iz Mojsijeva opiranja i Gospodinova odgovora učimo o dinamici božanskog poziva.
Božanski pozivi nevidljivi su i često pred njima bježimo iz straha od nepoznatog.
Bojimo se što će sve avantura nositi sa sobom i što će drugi misliti kad zakoračimo.
Danas vidimo da Gospodin velikodušno potvrđuje svoj poziv — po znakovima i u daru drugih ljudi.

Napomenuo sam kako je prvi znak upravo štap koji je Mojsije držao u ruci.
Bog od njega nije tražio ništa nerazumno — samo da baci štap na zemlju.
To je Mojsije mogao učiniti.
Tako i mi primamo potvrde našeg poziva.
One su pred nama, u svakodnevici.
Ponekad ih pogrešno tumačimo — zato su potvrde toliko važne.

Iako pozive primamo osobno, oni su uvijek dani od Boga radi drugih.
Naši pozivi uvijek vode rastu u ljubavi prema Bogu i bližnjemu.
Prepoznat ćemo istinitost poziva po ljubavi koju donose.
Povjeri pozive koje primaš onima koji su ti najbliži: supruzi, duhovnom ocu ili muškarcima iz bratstva.
Kao što je Aron bio Mojsijeva pomoć, tako će i oni doći u tvoju pomoć, donijeti jasnoću kroz razgovor i pomagati ti biti vjeran na sljedećem koraku.
I ti budi dobar Aron onima koji su pozvani prije tebe.

Svi mi doživljavamo trenutke sumnje.
Nemoguće je upustiti se u veliku i smjelu avanturu, poput našeg hoda prema slobodi, a da ih ne iskusimo.
Nismo sami u našim sumnjama o tome tko smo i dok nastojimo postati ono na što smo pozvani.
I veliki osloboditelj Božjeg naroda je ovo iskusio.
Tada se moramo sjetiti da je naše jamstvo prisutnost Gospodnja.
Naše pouzdanje je u snazi Krista — snazi koja ne samo da nadilazi naše slabosti, već djeluje upravo po njima i našoj nedostatnosti (usp. 2 Kor 12,7–10).

Pomolimo se.

Oče nebeski, hvala ti što si nam dao poslanje.
Hvala ti što si nas pozvao da služimo.
Hvala ti što nam daješ znakove i sigurnost.
I hvala ti nadasve što nam daješ braću koja učvršćuju naš poziv;
koja nas podupiru u slabosti;
pomažu nam u kušnjama;
podsjećaju nas tko smo — tvoji ljubljeni sinovi —
i za što smo stvoreni: za savršenu slobodu i savršenu ljubav.
Pomozi nam da prihvatimo ovu podršku i sami budemo ta podrška.
Ovu molitvu podižemo u Isusovo ime. Amen.

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.