Izgled
Dobro došao u Exodus 90
Brate, donio si odluku živjeti život nesvakidašnje slobode i pridružiti se bratstvu tisuća muškaraca iz cijeloga svijeta. Dočekujemo te raširenih ruku na početku ove nove i neuobičajene godine koja će nas približiti tomu da postanemo muškarci kakvima nas je Bog stvorio.
U nastavku ćeš pronaći nekoliko bilješki o različitim aspektima Exodusa 90 i življenja životnog stila nesvakidašnje slobode. Nemoj misliti da svih ovih jedanaest bilješki moraš pročitati odmah, odjednom. Uzmi vremena i prođi ih u molitvi dok se pripremaš za Exodus 90.
Sadržaj
- Exodus 90: Poziv na nesvakidašnju slobodu
- Kršćanska muškost
- Sloboda, obitelj i poziv
- Oslanjanje na Božju milost
- Duh pustinjskih otaca
- Molitva kao razgovor s Bogom
- Askeza i suobličenost Križu
- Načela o disciplinama
- Važnost bratstva
- Nedjelja: prihvaćanje svetog odmora
- Ohrabrenje u traženju plodova
1. Exodus 90: Poziv na nesvakidašnju slobodu
Exodus 90 postoji kako bi podržao muškarce poput tebe da postanemo muškarci kakvima nas je Bog stvorio. To znači postati nesvakidašnje slobodan.
Put izgleda drukčije za svakoga od nas. Ipak, svi dolazimo u Exodus 90 s navezanostima i utjecajima koji nas koče u slobodi koju nam je Isus Krist došao donijeti. Faraoni kojima služimo i idoli koje štujemo stoje na putu tome da postanemo ono što uistinu jesmo. Često su to navike, obrasci mišljenja, rane ili drugi osobni izazovi – sadašnji ili oni iz davnine.
Isus želi da se borimo kako bismo ih nadvladali. No da bismo započeli, najprije ih moramo imenovati i jasno izreći nakanu zbog koje krećemo na ovaj put Exodusa. Primjeri su: „Želim biti čist”, ili „Prikazujem ovo za svoj brak.” Tu nakanu zovemo našim „zašto” – konkretnom izjavom koja nas pokreće da ustrajemo, osobito kada put za koji tjedan postane zahtjevniji. Snažno „zašto” pogađa upravo ono područje u kojem nismo slobodni i uzima u obzir tko će imati koristi od veće slobode u našem životu. Doista, malo što snažnije motivira od Exodusa koji činimo imajući na umu neku osobu – bilo suprugu, djecu ili druge u našoj župi ili lokalnoj zajednici.
Kršćansko shvaćanje slobode vrlo je različito od onoga koje nudi svijet. Nije riječ o tomu da činimo što god želimo, kad god želimo i s kim god želimo. Kršćanska sloboda je za bogoslužje, žrtvu i ljubav. Slobodan čovjek uzima svoj život i polaže ga za one koje ljubi, kako nam Isus pokazuje na Križu. Slobodan čovjek je čovjek za druge.
Tvoj put Exodusa ima potencijal preobraziti tvoj život – čak i na čudesan način – na tvoje dobro i na dobro drugih. Ljubav nam daje najdublju snagu predanosti, podsjećajući nas zašto činimo ovaj Exodus.
Kroz ovih devedeset dana duhovnih vježbi postajat ćeš sve više ono što jesi: sin Božji kojega je Otac pozvao da iskusi njegovu ljubav i da tu ljubav daruje drugima. Budi uvjeren da naš tim svakoga dana misli na tebe, moli za tebe i prikazuje žrtve za tebe i za sve muškarce Exodusa, i znaj da su i tisuće muškaraca ujedinjene u molitvi i žrtvi za tebe.
2. Kršćanska muškost
Exodus 90 pomaže muškarcima rasti u slobodi kako bi potpunije postali ono što jesu u Isusu Kristu: sinovi Očevi.
Mnogi muškarci koji sada prebivaju u nebeskoj radosti s Bogom daju nam najveći uzor vjere i slobode za naše putovanje. Ti su sveci živjeli evanđelje radikalno, često prihvaćajući siromaštvo i čistoću do mjere koja ih je oslobađala zemaljskih briga. Uzimali su križ i prihvaćali život molitve i pokore, s potpunom sigurnošću prihvaćajući obećanje vječnoga života, oslanjajući svoju sreću na Boga, a ne na ovaj svijet.
To su bili muškarci za druge, a ne za sebe. Izlijevali su sebe za svoju braću i za dobro Crkve. Taj svijetli uzor vidimo u životima pustinjskih otaca – prvih kršćanskih monaha koji su pobjegli iz gradova i našli utočište u pustinji, živeći život molitve i askeze u potrazi za istinskom slobodom u Kristu. Kroz ovih 90 dana nasljedovat ćemo njihov primjer.
Nismo svi monasi, ali iz njihova svjedočanstva možemo mnogo naučiti. Kao Kristovi sljedbenici pozvani smo biti muškarci zrelosti i cjelovitosti, ne zadovoljavajući se pukim izvršavanjem obveza, nego odgovarajući na Isusov poziv da ga slijedimo. Pavao govori o „prispijeću do punine muške zrelosti u Kristu” (usp. Ef 4,13), upućujući na to da se uvijek moramo truditi postajati sve sličniji Kristu. Biskup Erik Varden snažno govori o cjelovitosti, tumačeći 2 Kor 5,20, što ovako izražava:
„Budite pred Bogom ljudi pomireni.” U tome se nalazi poziv na cjelovitost i prihvaćanje sebe, na život sa svojim čežnjama, ograničenjima i gubicima. Moramo prihvatiti činjenicu da smo osobe okrenute drugima i potrebne drugih, a ne samodostatni pojedinci. Moramo prihvatiti da trebamo biti spašeni: nered koji nosimo veći je od onoga što možemo sami dovesti u red. Poput glazbenih instrumenata, moramo biti usklađeni, ispravno naštimani po tonu koji nije od ovoga svijeta. Pomirenje osjetila dio je toga pothvata. Čistoća ga uravnotežuje. Ne upućuje na bezumno mrtvljenje, nego, kako je Pavel Florenski napisao u jednom zanosnom tekstu, „na cjelovitost, zdravost, neoštećenost, jedinstvo unutarnjega života, općenito na normalno stanje unutarnjega života, na neizlomljenost i snagu osobe, na svježinu duhovnih moći, na duhovnu organiziranost unutarnjeg čovjeka.” (Chastity: Reconciliation of the Senses, str. 151)
Što više rastemo prema Kristu, to više njegova milost u nama čini ovo ozdravljenje – dovodeći nas do cjelovitosti i sposobnosti da se potpunije darujemo Bogu i drugima. Nezrelost znači slijediti svoje strasti kamo god nas vodile, dok se zrelost nalazi u tomu da nas vode najviša dobra i da dopustimo da nas ona oblikuju.
Discipline Exodusa 90 ne bismo trebali prihvaćati kao da nešto moramo dokazati. One su tu da nas kroz stegu i poniznost uvedu u veću zrelost, pomažući nam uvidjeti vlastite granice i potrebu za osloncem na Boga i braću. Izvlače nas iz nas samih i mogu postati izraz ljubavi. Omogućuju nam ponizno i jednostavno uzeti svoj križ svaki dan, te nam pomažu vidjeti mnoge prilike u kojima možemo žrtvovati svoje vrijeme i prisutnost kako bismo se darovali.
Bog je svakome od nas povjerio poslanje. Iako imamo mnogo svakodnevnih odgovornosti, Bog nas poziva širiti njegovo Kraljevstvo u našim odnosima, molitvi i radu. Kako je rekao sv. John Henry Newman: „Bog me stvorio da mu učinim neku određenu službu. Povjerio mi je neko djelo koje nije povjerio nikomu drugomu. Imam svoje poslanje. Možda ga u ovom životu nikada neću upoznati. Ali bit će mi otkriveno u onom sljedećem. Ja sam karika u lancu, veza među osobama. Nije me stvorio ni za što. Činit ću dobro, činit ću njegovo djelo.” Ako odgovorimo na poziv na kršćansku muškost, nećemo rasti samo mi u slobodi i radosti, nego i ljudi oko nas.
Braćo, idimo naprijed s pouzdanjem da Bog u nama razotkriva svoj plan, približava nas sebi i pripravlja da izvršimo svoje poslanje. Exodus 90 može nam pomoći rasti u kršćanskoj muškosti dok rastemo u molitvi, askezi i bratstvu.
3. Sloboda, obitelj i poziv
Poziv na kršćansku muškost nije samo za našu sreću i savršenstvo. Dok rastemo do punine Kristove, to je na korist onima oko nas – a za mnoge od nas to počinje kod kuće, s našim suprugama i djecom. Dar slobode je i za naš blagoslov i da nas osposobi da potpunije ljubimo i služimo Bogu i bližnjemu.
Ovakvo razumijevanje slobode oštro se razlikuje od onoga koje nudi svijet. Društvo često izjednačava slobodu s time da činimo što god želimo bez ikakvih zapreka. Kršćanstvo, naprotiv, slobodu vidi kao dar s ciljem. Sv. Pavao nas podsjeća: „Za slobodu nas Krist oslobodi; stojte, dakle, čvrsto i ne dajte se ponovno pod jaram ropstva” (Gal 5,1). Da bismo cijenili taj dar, moramo prepoznati koliko nam je očajnički potreban.
Mnogo toga nas sputava da živimo kao muškarci na koje nas Bog poziva. Grijeh je svakako na prvome mjestu, ali bezbrojne druge sile nas rastresaju ili čak porobljavaju – naš ponos, ambicija, rane, nesigurnosti i strahovi. Najčešće ni ne shvaćamo koliko nas duboko ti obrasci drže. Pritisci svakodnevice i navike kojima se godinama nosimo s njima mogu nas spriječiti da vidimo istinu.
Exodus 90 trebao bi nas osloboditi da budemo prisutniji i dostupniji drugima. Za neoženjene muškarce to znači svjesno se pripremati za poziv na očinstvo. Za sjemeništarce i svećenike to znači još radikalnije suobličiti um i srce obrascu Isusa Krista, Velikoga Svećenika. Za oženjene muškarce to znači usmjeriti se na naš poziv muža i oca.
Ako si oženjen, važno je započeti Exodus 90 uz potporu supruge. Uz dobru komunikaciju, ovo putovanje može na dubok način blagosloviti obiteljski život. Ako već nisi, podijeli sa suprugom što discipline uključuju – tjedne sastanke, svakodnevnu molitvu i asketske prakse – te zajedno razmotrite kako bi to moglo utjecati na obiteljske rutine. Pažljivo slušaj sve brige koje iznese i izbjegavaj umanjivati stvarni utjecaj koji ove discipline mogu imati na ritam vašega doma. Priznaj te izazove i zajedno s njom traži rješenja koja poštuju i obiteljski život i duh duhovnih vježbi.
Putem se mogu pojaviti trenuci kada su iznimke primjerene, osobito za obljetnice, rođendane ili druga posebna slavlja. Koristi razboritost, vođen ljubavlju i razumnošću, uz savjet braće iz bratstva.
Na kraju, ako supruga iz bilo kojeg razloga ne podupire ovaj put, nema sramote u tomu da zasad odložiš pune discipline Exodusa 90. Aplikacija te i dalje može voditi u svakodnevnoj osobnoj formaciji. Tvoj Exodus nikada ne smije postati teret drugima, osobito onima koji su ti najbliži.
Većina muškaraca u Exodusu otkrije da ima više vremena u danu nego što je očekivala. Iskoristi taj dar da blagosloviš druge. Uključi se u djela ljubavi ili provodi kvalitetnije vrijeme s obitelji. Ako si oženjen, obnovi izlazak nasamo sa suprugom ako to nije u tvojoj navici, ili razmisli o tome da provedeš posebno vrijeme sa svakim od djece. Ako si svećenik ili sjemeništarac, izdvoji više vremena za svećeničko bratstvo.
Exodus 90 je rast u slobodi za ljubav, kroz velikodušnost koja treba proisteći iz naših praksi molitve, askeze i bratstva. Od početka do kraja, drži one koje si pozvan ljubiti na prvome mjestu u mislima i srcu dok prolaziš svoj Exodus.
4. Oslanjanje na Božju milost
Što imamo, a da nismo primili? Naš život, talenti i prilike darovani su nam od Boga. A, najvažnije, dar sinovstva i obećanje vječnoga života nisu nešto što zaslužujemo, nego su nam darovani po zaslugama Isusa Krista. Ne možemo rasti u muškarce kakvima nas Bog želi s osloncem samo na sebe. Svetost se sastoji u tome da se sve više oslanjamo na Boga, što nas vodi tomu da se darujemo njemu i drugima.
Pustinjski oci snažno svjedoče kako učiti oslanjati se na Božju milost kroz neizbježne izazove koji se javljaju u kršćanskom životu. Možda se pitamo zašto su pobjegli u pustinju, ali što više čitamo njihove izreke i izvještaje o njihovim životima, to više uviđamo da su se ogolili od navezanosti i rastresenosti kako bi se potpuno oslonili na Boga. Što se više na njega oslanjaju, to ih više može pročistiti i oživjeti kao oganj koji proždire. Primjerice:
Sinkletika reče: „Svi moraju podnijeti velik trud i borbu kad se tek obrate Gospodinu, ali poslije imaju neizrecivu radost. Slični su ljudima koji pokušavaju zapaliti vatru: dim im ulazi u oči, oči počnu suziti, ali uspiju u onome što žele. Pisano je: ‘Bog je naš oganj koji proždire’ (Heb 12,29), i zato moramo božansku vatru raspirivati suzama i nevoljama.”
Jedan suvremeni ruski svetac, sv. Serafim Sarovski, poučavao je jednog laika kako gorjeti proždirućim ognjem Duha Svetoga, da bi se, jednom rasplamsan, taj oganj mogao širiti:
Molitva, post, bdjenje i sva druga kršćanska djela, koliko god bila dobra sama po sebi, ne čine cilj našega kršćanskog života, premda su neizostavna sredstva za postizanje toga cilja. Pravi cilj našega kršćanskog života jest stjecanje Duha Svetoga Božjega. A postovi, i bdjenja, i molitva, i milostinja, i svako dobro djelo učinjeno poradi Krista samo su sredstva za stjecanje Duha Svetoga Božjega. Ali zapamti, sine moj, samo dobro djelo učinjeno poradi Krista donosi nam plodove Duha Svetoga.” (Za dodatno tumačenje ovoga odlomka vidi biskup Erik Varden, The Shattering of Loneliness, str. 119–127).
Ovo je važan podsjetnik dok prihvaćamo discipline Exodusa 90. One su doista važne, ali ne kao cilj same sebi. Moraju postati izraz ljubavi prema Bogu, kako bi postale sredstvo rasta života Duha Svetoga u nama. On je oganj koji proždire – ne razara, nego nas vodi u pravi život.
Braćo, oslanjajmo se na Boga kroz molitvu i predanje tijekom ovoga vremena. Kada ti je teško održati vrijeme molitve ili ostati ustrajan u disciplinama, iskoristi to kao priliku da pozoveš Duha Svetoga u svoje srce da ondje načini svoj dom i vodi nas da nastavimo rasti u svetosti i ljubavi, s pogledom uprtim u pravi cilj.
5. Duh pustinjskih otaca
Od četvrtoga do šestoga stoljeća deseci tisuća muškaraca i žena povukli su se u pustinje Egipta, Palestine i Sirije da žive život posvećen molitvi, askezi i bratstvu. Poznati kao pustinjski oci i majke, mogu nam se činiti nevjerojatno daleki, pa čak i neobični. Živjeti u špiljama ili kolibama, bdjeti noću u molitvi i malo jesti može ih prikazati gotovo neljudskima – posve izvan svake realne nade da ih nasljedujemo.
No kad čitaš izreke pustinjskih otaca, oni djeluju iznenađujuće pristupačno, mudro, ponizno i istinski ljudski. Suočavali su se s istim borbama kao i mi: teškoćom u molitvi, željom da jedu više, te napastima protiv čistoće. Primjerice, jedna izreka kaže:
Kad su Kiru Aleksandrijskom postavili pitanje o napasti bludnosti, rekao je: „Ako nisi napastovan, nemaš nade; ako nisi napastovan, to je zato što griješiš. Čovjek koji se ne bori protiv grijeha u fazi napasti već griješi u svome tijelu. Čovjek koji griješi u svome tijelu nema poteškoća s napastima.”
Oni nisu pobjegli od borbi svakodnevice; zato od njih možemo učiti kako se s njima nositi, više se oslanjajući na Božju milost i jasnije shvaćajući vlastitu slabost.
Možemo pomisliti da bismo, ako slušamo njihovo učenje, morali oponašati njihove podvige. Moramo li pronaći neku „pustinju” ili „ćeliju” i ondje moliti i postiti? Sv. Atanazije prenosi izreku velikoga utemeljitelja pustinjskih samotnjaka, Antuna Velikog, koji naš pogled usmjerava prema unutra:
Antun reče: „Neki ostavljaju dom i prelaze mora da steknu znanje, ali nama nije potrebno odlaziti radi Kraljevstva Božjega niti prelaziti more tražeći krepost. Jer Gospodin nam je rekao: ‘Kraljevstvo je Božje u vama.’ Sve što je potrebno za dobrotu jest ono što je u nama – ljudsko srce.”
Isus je govorio o molitvi u samoći u „gornjoj sobi”, što znači da i naš dom može biti naša ćelija – mjesto gdje se svaki dan borimo, odolijevamo napastima i tražimo Gospodinovu pomoć. „U Sketisu, jedan brat otiđe k Mojsiju tražiti savjet. On mu reče: ‘Idi i sjedi u svojoj ćeliji, i tvoja će te ćelija svemu naučiti.’”
Već smo razmišljali o prvenstvu Božje milosti: ne želimo dokazivati sebe ni njemu ni drugima. Naprotiv, kako sv. Benedikt kaže u proslovu svoje Pravile, sada smo strogi prema sebi da bismo mogli hoditi putem prave sreće s Gospodinom. Da bismo rekli „da” Gospodinu, postoji „ne” koje govorimo svijetu i svojim sebičnim željama.
U suvremenom životu treba nam više stege: odbijanje nekih slika, buke i rastresenosti koje nas stalno bombardiraju i odvlače. U Exodusu 90 ipak možemo reći: čak i u borbi tražimo odmor. Prihvaćamo odmor i dokolicu dana Gospodnjega i velikih blagdana te nastojimo pravilno brinuti o tijelu čak i u strogosti. Čak su i pustinjski monasi, premda uronjeni u stegu, odlagali askezu kada je to služilo većoj ljubavi prema Bogu:
Jedan brat donese svježi kruh u Keliju i pozva monahe da ga kušaju. Kad je svaki pojeo dvije pogačice, stadoše. No brat je znao koliko je stroga njihova uzdržljivost pa ih ponizno poče moliti: „Poradi Boga, jedite danas dok se ne nasitite.” Tako je svaki pojeo još dvije pogačice. Vidi kako su ti istinski stegovni monasi pojeli mnogo više nego što im je trebalo – poradi Boga.
Ovaj primjer ističe duh kršćanske svečanosti i ljubavi koji želimo živjeti nedjeljom, na blagdane i u drugim posebnim prilikama. Odlažemo asketske prakse poradi Boga, ali ne kao izgovor da se predamo sebičnim željama. Neka nas svakodnevna borba zatekne obnovljene molitvom i ispravnim uključivanjem odmora u naš život.
Na koncu, pustinjski oci savjetuju da na putu svetosti i savršenosti prihvatimo istinsko bratstvo. Često nastojimo sakriti svoje nesavršenosti od drugih – a ponekad i od samih sebe i od Boga. Kad se otvorimo na susretima bratstva, otkrit ćemo da se i drugi bore sa sličnim teškoćama. I pustinjski oci su bili takvi! Dovoljno je pogledati sv. Makarija Velikoga, jednoga od najslavnijih pustinjskih otaca, kojega đavao nije mogao pobijediti zbog njegove poniznosti. Premda je Bog po njemu činio mnoga čudesa i bio je poznat po izvanrednom milosrđu i vjernosti – toliko da su pustinjski oci govorili da je „postao, takoreći, bog na zemlji” – sv. Makarije ipak je izrekao šokantno priznanje. Izreka kaže:
Kad je bio nasamo s njim, Makarije upita mlađeg monaha: „Kako ti ide?” Teopempt odgovori: „Zahvaljujući tvojim molitvama, sve je dobro.” Starac ga upita: „Zar se ne moraš boriti sa svojim maštarijama?” On odgovori: „Ne, zasad je sve u redu.” Bojao se priznati išta. Ali starac mu reče: „Živim već mnogo godina asketski i svi me hvale, ali unatoč mojim godinama i dalje imam poteškoća sa spolnim maštarijama.” Teopempt reče: „Pa… isto je i sa mnom, istinu govoreći.” I starac nastavi priznavati, jednu po jednu, sve druge maštarije s kojima se borio, dok nije doveo Teopempta do toga da i sam prizna sve.
Njegove riječi potiču nas prigrliti ranjivost. Pustinjski oci nisu otišli u pustinju zato što su bili savršeni, nego zato što su se htjeli približiti Gospodinu i primiti njegovu milost i snagu. Neka nas vodi njihov duh poniznosti, povjerenja i ljubavi dok i mi prolazimo pustinjom prema Obećanoj zemlji tijekom Exodusa 90.
6. Molitva kao razgovor s Bogom
Od svih disciplina Exodusa 90, molitva je najvažnija – a za mnoge i najteža. „Što da radim cijeli sat?” netko će pitati. U svojoj biti, molitva je jednostavna: to je razgovor s Bogom, sjedenje u njegovoj prisutnosti i dopuštanje da nas njegova ljubav preobražava. Umjesto da budemo stalno „zauzeti”, naš sveti sat poziva na odmor – na otvaranje uma i srca u odnosu s Bogom. Kako piše o. Boniface Hicks u knjizi Personal Prayer, ranjivost je „ključ najplodonosZIJЕ molitve” i „mjesto susreta Boga i čovjeka”.
U početku, prihvatiti tišinu u središtu molitve može biti izazovno. Exodus 90 nas izvodi iz rastresenosti kako bismo se usmjerili na Boga, koji je uvijek prisutan, ali ga u užurbanosti često previdimo. Biskup Erik Varden, voditelj našega podcasta Pustinjski oci, primjećuje: „Što više ovisim o rastresenosti, to mi je teže sabrati se u molitvi i tišini. Posljedično, još više ovisim o rastresenostima, da ispunim dane i noći nečim” (Entering the Twofold Mystery). Moramo se otrgnuti od buke da bismo mirno sjeli, slušali i s Bogom podijelili ono najdublje u sebi. U tišini učimo usmjeriti se na njega i ugađati se na njegov tihi, jedva čujni glas.
Molitva je najvažniji dio puta Exodusa 90. Svakodnevni odlomci iz Svetoga pisma i razmatranja ponuđeni su kako bi ti pomogli započeti razgovor s Gospodinom svaki dan – ne samo tijekom Exodusa 90 – te kako bi ti služili kao vodič za osobnu formaciju tijekom godine. Naša molitva počinje slušanjem Božje riječi, poniznim primanjem i razmatranjem. Ako ti se neka riječ ili redak posebno istakne, zadrži se uz njega u molitvi koliko god treba; to razmatranje postaje temelj našega odgovora ljubavi, produbljujući razgovor s Bogom iz dana u dan.
Tijekom Exodusa 90 nastoj moliti jedan sat dnevno, s najmanje dvadeset minuta u tišini – slušajući i otvarajući se Gospodinu. To vrijeme postaje oaza mira i izvor preobrazbe. Ako cijeli sat nije moguć, nemoj se obeshrabriti – kreni s onim što možeš, makar s nekoliko minuta, i postupno gradi. Većini muškaraca najlakše je moliti rano ujutro ili kasno navečer, a planiranje molitve kao prioriteta pomaže u postojanosti. Kartica Discipline u aplikaciji osmišljena je kako bi poduprla ovu odgovornost.
Koliko god molitva u početku djelovala zastrašujuće, ti to možeš. Vježba donosi bliskost i sigurnost. Ustraj, jer bez života molitve lako se izgubimo – a ne možemo učinkovito voditi obitelji, župe ili zajednice ako najprije nas ne vodi Gospodin. S vremenom molitva postaje mirnija i tiša, oblikovana slušanjem i primanjem. Ova duboka kontemplativna molitva jest „ranjiva, pažljiva, ljubeća prisutnost u odnosu Boga i čovjeka”.
Pustinjski oci pripovijedali su priču o liječniku u Aleksandriji koji je, poput sv. Antuna, dosegnuo veliku svetost kroz molitvu i svoj svakodnevni rad:
Objavljeno je abbi Antunu u njegovoj pustinji da u gradu postoji čovjek jednak njemu. Bio je liječnik po zanimanju; i što god bi imao povrh svojih potreba davao je siromasima, a svaki je dan pjevao „Svet” s anđelima.
Ova nas priča podsjeća da, kako rastemo u molitvi, sve jasnije vidimo Božju prisutnost i dublji smisao našega svakodnevnog života. Molitva je srce iskustva Exodusa; bez Boga ne možemo pronaći istinsku slobodu i radost. Nekoliko načela može nas voditi: prvo, prihvati tišinu kao izvor mira, sabranosti i pažnje. Drugo, prihvati jednostavnost – molitva nije prije svega aktivnost, nego intimnost s Bogom. Uzmi vremena za duhovno čitanje i stavi naglasak na odnos s Bogom. Treće, budi postojan, dopuštajući da dnevna molitva stabilizira naše postupke i odnose te oblikuje naš rad, odmor i služenje.
Neka i mi, poput liječnika iz Aleksandrije, otkrijemo kako sve što činimo u svijetu može postati produžetak naše molitve – prikazanje hvale Bogu ugodno.
7. Askeza i suobličenost Križu
Askeza je bitan dio Exodusa 90. To je drevna riječ za trening. Kršćanski život zahtijeva redovitu stegu: dobro korištenje vremena, upravljanje našim apetitima i snagu odreći se onoga što nas odvodi od Boga. Sveci nam pokazuju primjer askeze ukorijenjene ponajprije u ljubavi prema Bogu. Ne stežemo se zato što su tijelo ili svjetovne stvari loše, nego zato što tražimo veće dobro koje zahtijeva svetu nenavezanost na zemaljsko kako bismo se najprije usmjerili na Boga. Kada Boga ljubimo više od svega, sve drugo dolazi na svoje mjesto u pravome redu.
Kroz askezu dopuštamo da Kristov Križ bude mjera našega života. Sv. Pavao govori da svi trebamo prigrliti suobličenost Križu. U Poslanici Galaćanima kaže: „S Kristom sam razapet. Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist. A život koji sada živim u tijelu, živim u vjeri u Sina Božjega koji me ljubio i predao samoga sebe za mene.” To je cilj naše askeze: obući se u Kristovu ljubav da ona oblikuje naš život.
Discipline Exodusa 90 osmišljene su kao koraci na putu Križa dok slijedimo Isusa. Naše asketske discipline čini su pokore koja nam može pomoći rasti u ljubavi. Ne prihvaćamo teške prakse da bismo nešto dokazali Bogu ili bilo komu drugomu, nego kao male žrtve ljubavi koje otvaraju prostor u našim srcima da Bog uđe. Odričući se dijela ugode, usmjerujemo pozornost prema Bogu i rastemo u velikodušnosti dok mu predajemo svoj život.
Kao što ćemo rano i često vidjeti u Knjizi Izlaska, put u Obećanu zemlju nije ravna crta. Ne bismo trebali očekivati ni da će naš put kroz sljedećih devedeset dana biti ravna crta. Mi smo poput Izraelaca. Griješimo. Vezani smo faraonima. Mrmljamo protiv Boga. Pravimo zlatnu telad. Gubimo se.
Drugim riječima: ne postoji „savršeni” Exodus. Kad bismo mogli savršeno hoditi prema slobodi, to bi značilo da smo već slobodni. A to nije slučaj – još ne.
Neki će dani biti dobri, drugi neće. Neke će asketske discipline biti lake, druge teške. Ne samo da je to u redu – nego upravo tako Exodus 90 djeluje! Kroz asketski put bivamo ponizni. Odričući se sebe, učimo ovisiti o Bogu u svemu i tražiti od braće molitvenu odgovornost, potporu i ohrabrenje.
Discipline Exodusa 90 namjerno su oblikovane za muškarce našega vremena, i tijekom posljednjih deset godina pokazale su se duboko plodonosnima u životima stotina tisuća muškaraca širom svijeta. Ohrabrujemo te da ih prihvatiš takvima kakve jesu te da ne budeš brz u mijenjanju, prilagođavanju ili „preskakanju”.
Određene situacije mogu tražiti iznimke. U sljedećem dijelu iznijeli smo načela koja ti mogu pomoći razlučiti najbolji put u tvojim konkretnim okolnostima. Ohrabrujemo te da ih molitveno razmotriš i o njima razgovaraš s braćom iz svog bratstva.
Nema sumnje: kao i u svakom području života, potpuna predanost putu donosi najdublji smisao, zadovoljstvo i plod. Krenimo naprijed, sjedinjujući se s Isusom u njegovu Križu, da bismo s njim uskrsnuli u njegovu Uskrsnuću.
8. Načela o disciplinama
Dok razmišljamo o askezi kao putu rasta u slobodi po približavanju Isusu, prirodno je nailaziti na pitanja i izazove. Iako se ovo putovanje živi u bratstvu s drugim muškarcima, ono je i duboko osobno, oblikovano Božjim pozivom u životu svakoga od nas. Budući da je put svakoga jedinstven, potičemo te da svoja pitanja uneseš u molitvu i podijeliš ih sa svojim bratstvom ili ankerom. Kako bismo ti pomogli, sastavili smo skup načela koja mogu poduprijeti tvoju molitvu, razmišljanje i razlučivanje.
1. Nastoj biti vjeran svim disciplinama.
Discipline Exodusa 90 osmišljene su za izazove s kojima se muškarci danas susreću i tijekom posljednjih deset godina donijele su snažne plodove u životima muškaraca širom svijeta. Ohrabrujemo te da ih prihvatiš takvima kakve jesu te da ne budeš brz u mijenjanju, prilagođavanju ili „preskakanju”.
2. Kad discipline postanu teške…
a. Sjeti se tko si: ti si sin Božji i sposoban si rasti u više nego što možeš zamisliti. Bog te poziva na veću slobodu jer te ljubi. Dovelo te ovamo upravo radi toga i neće te ostaviti da ovim putem hodiš sam. S njegovom milošću i tvojom ustrajnošću postat ćeš potpunije osoba kakvom te stvorio. I kad to nije očito, on djeluje u tvome životu, oblikuje tvoj karakter i jača tvoje srce.
b. Sjeti se svoga „zašto”. Jedan od najvažnijih alata u tvom putu jest jasnoća svrhe. Prisjeti se zašto si započeo ovo putovanje. Možda je to poziv da budeš bolji muž, otac ili prijatelj; želja živjeti u dubljoj slobodi; ili čežnja da se tješnje suobličiš Kristu. Kada discipline postanu zahtjevne, vrati se tom „zašto” i tomu komu će tvoje „zašto” koristiti. Stavi to pred Boga i zamoli ga za snagu da ustraješ. Neka te podsjeti da tvoj trud nije uzaludan i da je prikazan njemu i onima koje on ljubi.
c. Nastoj ustrajati. Možda ćemo posrnuti više nego što očekujemo, ali ti trenutci nisu kraj – oni su prilike da se vratimo disciplinama, iznova slijedimo Krista i izgradimo naviku da svaki dan usmjeravamo prema Bogu. Ustrajnost, čak i kroz teškoće, put je prema slobodi. Usredotoči se na izgradnju navika molitve, stege i bratstva koje će te nositi naprijed. I mali, postojani koraci mogu donijeti trajnu preobrazbu i voditi te bliže vječnoj radosti s Bogom.
d. Pouzdaj se u Božju snagu i plan. Pismo nas podsjeća da je Abraham „protiv nade povjerovao u nadu” (Rim 4,18). Poput njega, pozvani smo vjerovati Bogu čak i kada nam se sloboda čini nemogućom. Isus je naš pravi osloboditelj, a trajna sloboda dolazi samo od njega. Pouzdajmo se u njega, držimo se njegovih obećanja i oslanjajmo se na potporu braće da zajedno nastavimo voditi dobar boj.
3. Drži discipline za sebe i izaberi gostoljubivost prije askeze.
Neizbježno ćemo se naći u situacijama kad ćemo se pitati trebamo li „držati crtu” ili učiniti iznimku. U tim trenucima gostoljubivost i ljubav imaju prednost. Monah Silvan poučio je ovu lekciju svog učenika Zahariju u Izrekama pustinjskih otaca. Nakon što su prihvatili obrok, Zaharija je krenuo piti vodu iz obližnjeg bazena, a Silvan mu reče:
„Zaharija, danas je post.” Zaharija reče: „Ali zar nismo već danas jeli, abba?” Pustinjak mu odgovori: „Njihov smo obrok jeli iz ljubavi prema njima, ali kad smo sami, držimo se svoga posta, sine moj.”
Slično tome, ako tvoja obitelj zaboravi na posni obrok ili domaćin posluži meso, prihvati to sa zahvalnošću i poniznošću, a disciplini se vrati kasnije. Posebne prigode – obljetnice, rođendani ili druga slavlja – također mogu tražiti poneku iznimku. Ti nas trenutci podsjećaju da su discipline osobne, a ne za pokazivanje. Ako o njima govorimo, neka to bude s poniznošću i iskrenom željom da i druge pozovemo na put slobode i kreposti.
4. Ako imaš zdravstvene poteškoće, slijedi preporuke liječnika.
Za muškarce sa zdravstvenim stanjima zbog kojih post ili neka druga disciplina može izazvati komplikacije, slijedi preporuke liječnika i po potrebi podijeli svoju situaciju s ankerom i bratstvom. Oni koji su, primjerice, „na lakšoj strani” možda će trebati prilagoditi post kako bi dobili hranjive tvari potrebne za životni poziv.
5. Izbjegavaj krajnosti.
Ova načela pomažu nam u dvije česte poteškoće koje se mogu pojaviti na asketskom putu: skrupuloznosti i mlakosti. Skrupuloznost nas zarobljuje stalnim strahom da griješimo i kad ne griješimo, rađajući sumnju, krivnju i tjeskobu. Zapamti: discipline Exodusa 90 ne preuzimaju se pod prijetnjom grijeha – njihovo propuštanje ili neuspjeh ne predstavlja grijeh (osim jedenja mesa petkom u korizmi). One su poziv da postanemo muškarci na koje nas Bog poziva, i trebamo im pristupiti marljivo, s povjerenjem i oslanjanjem na njegovu milost.
Mlakost, naprotiv, traži lakši izlaz, izbjegava izazove umjesto da ih prihvati. Kada disciplinama pristupamo polovično, birajući pogodnost umjesto rasta, sloboda koju Bog želi za nas odgađa se.
Braćo, izbjegavajmo ove krajnosti. Hodimo hrabro, ustrajno i s nadom prema obećanoj zemlji koju je Gospodin pripravio. Prihvaćajući discipline vjerno, ponizno i s ljubavlju, otvaramo se preobrazbi, slobodi i svetosti koju Bog želi u nama ostvariti. Neka nas ovo putovanje, premda zahtjevno, uvede u dublju blizinu s Kristom, snažnije bratstvo i trajni rast u kreposti.
9. Važnost bratstva
Exodus 90 namijenjen je tomu da se živi uz potporu bratstva muškaraca. Snagom Božje milosti, Exodus 90 preobrazio je mnoge živote. Mnogi ističu razvoj redovite molitve i osobne stege. Iako su te stvari bitne, bez bratstva ne bi imale tako snažan utjecaj.
Isus je okupio dvanaestoricu učenika i duboko se posvetio njihovu oblikovanju: dijelio je s njima svoj život, učio ih moliti i uvodio ih u svoje poslanje. Kršćanska vjera ne može biti individualistička. Bog je zajedništvo osoba, i spašava nas kao udove svoga Tijela, privlačeći nas jedne drugima da se izgrađujemo i zajedno služimo. Kad se borimo, naša su braća u najboljem položaju da hode s nama kako bismo svi zajedno rasli. Nitko ne može reći da je već dosegnuo puninu u Kristu, jer smo svi pozvani rasti u sve većoj suobličenosti s Raspetim Gospodinom.
Naša bratstva mogu nam pomoći slijediti Krista. Ako ozbiljno želimo rasti u kreposti i savršenosti, moramo naučiti oslanjati se na pomoć drugih. Moramo postati ranjivi, pustiti druge u ono što smo navikli držati zatvorenim. Dijeljenje života s braćom pušta svjetlo i olakšava nadvladati poteškoće. Bog nas želi iscijeliti, ali obično se služi običnim sredstvima – osobito odnosima – da nas ojača.
Pustinjski oci potiču nas da ozbiljno shvatimo potrebe svoje braće. To je, naime, važan način rasta: preuzeti Kristovu ljubav prema braći. Sv. Antun, pustinjski otac, jednom je rekao: „Naš život i naša smrt s našim su bližnjim. Ako dobijemo brata, dobili smo Boga. Ako spotaknemo brata, sagriješili smo protiv Krista.” Isus nam je rekao da što god učinimo najmanjoj njegovoj braći, njemu činimo. Rowan Williams dodatno tumači važnost Antunove izreke: „Ako je naš život i naša smrt s bližnjim, to govori nešto i o tomu što može značiti naša ‘smrt’ za bližnjega: odreći se moći suda nad drugom osobom – zadaća dovoljno teška da zasluži naziv smrti” (Silence & Honeycakes: the Wisdom of the Desert). To je ono na što smo pozvani u bratstvu: ne suditi, nego ljubiti i podupirati kako bismo zajedno postali muškarci na koje nas Bog poziva.
Exodus bratstva među rijetkim su mjestima u svijetu gdje muškarci mogu biti otvoreni i iskreni jedni prema drugima. Pripremili smo tjedne vodiče za sastanke kako bi vam vrijeme zajedno bilo što plodonosnije. Prvih nekoliko tjedana može djelovati pomalo nespretno dok se upoznajete – i to je potpuno normalno. Drži se tjednih susreta bratstva i svakodnevnih javljanja svome ankeru. Kada dođe red na tebe da dijeliš, usredotoči se na to kako ti uistinu ide: gdje si duhovno? što se događa ispod površine? kako Bog djeluje u tvome životu? gdje bi mogao prepoznati idol s kojim ti braća mogu pomoći suočiti se i nadvladati ga?
Razgovori usmjereni isključivo na asketske discipline Exodusa 90 ostaju plitki i površni. Askeza je važna, ali bratski razgovori trebaju ići dublje, prema onome što je u životu doista važno.
Na početku ovoga puta moli o tomu koje muškarce pozvati, i kada te Duh Sveti potakne, nemoj reći „ne”. Exodus bratstva nisu za savršene muškarce – nitko od nas nije savršen. Pozovi muškarca kojega ti Bog stavlja na srce, bio on prakticirajući vjernik ili ne. Možda ćeš čuti „ne”, ali iznenadit će te tko će reći „da”. Svaki poziv može promijeniti živote i imati vječni odjek veći nego što možeš zamisliti.
Braćo, uložimo se u svoja bratstva, rastimo u kršćanskom prijateljstvu darujući se i bivajući jedni drugima oslonac, osobito ankeru s kojim ćemo se javljati svaki dan. Ako tako činimo, vidjet ćemo plodove i naša će vjera rasti.
10. Nedjelja: prihvaćanje svetog odmora
Jedna od disciplina Exodusa 90 jest slaviti Dan Gospodnji. Nedjelja je dan slobode koji nam Bog daruje. Kad je Bog pozvao Izrael iz ropstva u Egiptu, objavio je faraonu da želi da njegov narod bude slobodan slaviti blagdan u pustinji. Dok je njegov narod stenjao u neprestanom radu, Bog je intervenirao da ih uvede u svoj odmor. To je njegov naum za sav njegov narod: privući nas u ispunjenje njegova božanskog života koji će ispuniti sve naše čežnje i donijeti odmor našim srcima.
Kao muškarci, radimo da bismo osigurali potrebe svojih obitelji kako bismo mogli biti slobodni živjeti i rasti u osobe na koje nas Bog poziva. Ponekad to može izgledati kao boj, ali borimo se da bismo mogli živjeti u miru. Isus je onaj koji se borio za nas, pobijedivši đavla darom vlastitoga života na Križu. Borio se da bismo mogli ući u njegov odmor, skrbeći za naše potrebe i tijela i duše. Taj će odmor biti savršen na nebu, ali nedjelja nam je dana da već sada okusimo njegov predokus.
Čak su se i pustinjski oci pobrinuli da uživaju odmor nedjeljom i na najveće blagdane. Jedna izreka govori kako je neki lovac naišao na sv. Antuna i začudio se vidjevši surove pustinjske monahe kako se odmaraju:
Dogodi se da je tuda prolazio lovac i vidio Antuna kako opušteno razgovara s braćom, pa se zgrozio. Pustinjak mu je htio pokazati kako ponekad trebamo biti manje strogi poradi braće, pa mu reče: „Stavi strijelu na luk i nategni ga.” On učini tako, a Antun reče: „Nategni još.” I on nategne još. Antun opet reče: „Nategni još jače.” I on nategne još. Tada lovac reče: „Ako previše nategnem, luk će puknuti.” Antun mu odgovori: „Tako je i s Božjim djelom. Ako uvijek idemo u krajnost, braća se brzo iscrpe. Ponekad je najbolje ne biti krut.”
Kao muškarci Exodusa, ulazimo u duhovni boj kroz molitvu i askezu kako bismo mogli istinski slaviti i uživati odmor na svetim danima. To dvoje ide zajedno: sveti odmor i svečanost traže stvaran rad i stegu da bismo u njima mogli uživati; a kad uđemo u te dane, možemo ostati ukorijenjeni u najvišim stvarima dok se vraćamo radu i odgovornostima. Iako nam rad može uzeti toliko vremena i energije, Bog nam je dao jedan dan da nas podsjeti da smo stvoreni za više. Stvorio nas je za sebe, a ljubav koju dijelimo s obitelji, prijateljima i kršćanskom braćom i sestrama treba nas voditi u savršeno zajedništvo neba.
Exodus 90 trebao bi nam također dati okus onoga što Bog priprema za nas. Molitva, osobito u božanskom bogoštovlju na svetoj Žrtvi Mise, najbliže je što možemo doći nebu na zemlji dok nas Bog uvodi u svoj božanski život. Naša disciplina i askeza trebaju otvoriti naša srca za taj susret i ukloniti zapreke koje stoje na putu. Bratstvo izražava zajedništvo koje nas povezuje u vjeri dok dijelimo i primamo potporu potrebnu da ostanemo vjerni kršćanskom životu.
Uživajmo nedjelju kao dan pravoga odmora i dokolice: suzdržimo se od posla, molimo, provodimo vrijeme vani, odmarajmo se s obitelji i prijateljima, čitajmo, slušajmo glazbu i činimo sve što volimo i što nas uzdiže prema najvišim stvarima.
11. Ohrabrenje u traženju plodova
Zašto nas neke stvari duboko dotaknu, a druge jedva da primijetimo? Promjena se ukorjenjuje samo kada se sjeme, tlo i uvjeti sastanu na pravi način. Exodus 90 može preobraziti tvoj život – ali samo ako u molitvi prihvatiš sjeme Božje riječi, obradom disciplina preoreš tlo svoga srca i njeguješ potporu braće iz bratstva.
Prepreke će doći. Rastresenosti, obeshrabrenje i pritisci našega vremena kušat će nas da očajamo ili odustanemo. Možemo postati i cinični, misleći da ovaj put nije za nas kad se suočimo s vlastitom slabošću. No Bog nas poziva da podignemo pogled sa sebe i upravimo ga na njega. Želi da vidimo kako i naši stalni padovi imaju mjesto u njegovu planu: uče nas poniznosti, povjerenju u njega više nego u sebe i istini da sve dobro u nama dolazi od njega.
Kad posrnemo i osjetimo napast da preskočimo susrete, zanemarimo molitvu ili ostavimo discipline, moramo se sjetiti da se naša nada ne oslanja na našu snagu, nego na Isusa koji nas poziva u svoju pobjedu. Istinska sloboda i pobjeda nalaze se samo u njemu. Zato nam preostaje samo jedno: nastaviti, pouzdajući se u njega, jer on želi našu slobodu i on će je u nama ostvariti.
Muškarci, ne smijemo odustati – ovo je naše vrijeme…
Ovo je vrijeme koje je naš Otac, u svojoj savršenoj i ljubećoj providnosti, povjerio svakome od nas. Nismo stvoreni da živimo u prošlosti ili u budućnosti, nego da živimo u sadašnjosti: upravo sada.
Ono što je danas nesvakidašnje jest prigrliti priliku skrivenu u svakom izazovu i nešto poduzeti; nesvakidašnje je krenuti drevnim putem kojim si već počeo hoditi u molitvi, askezi i bratstvu; i nesvakidašnje je odgovoriti što velikodušnije na jedinstvene milosti i darove koje Bog daje upravo tebi – i nikomu drugomu.
Utjecaj dobrog i svetog muškarca poput tebe – koji svoj identitet prima od Boga kao sina te potom dijeli Božju ljubav s onima koji su mu povjereni na brigu (osobito sa suprugom, djecom, braćom i sestrama u vjeri te lokalnom zajednicom) – ne može se izmjeriti.
Ako dopustimo da ovo vrijeme donese plod u našem životu, on će se preliti na druge. Ne postoji veći čimbenik koji utječe na to hoće li dijete kao odrasla osoba živjeti vjeru od vjernosti njegova oca. Plodovi života vjernog muškarca prelijevaju se na naraštaje i u vječnost nevidljivom i trajnom snagom. Nije čudno da je autentična kršćanska vizija muškosti posljednjih desetljeća bila napadana, izobličavana i zaboravljena. Jer vjera budućnosti ovisi o vama – očevima vjere.
Hvala ti. Hvala ti što si rekao „da” ovome putovanju.
Neka Gospodin, koji je započeo tvoj Exodus, u svoje vrijeme udijeli tvoje izbavljenje te velikodušno daruje svaku milost i blagoslov da ga privede ispunjenju prema svome naumu i svrsi.
Muškarci, ovo je naše vrijeme… Neka, sjedinjeni u molitvi i žrtvi, po uzoru na Isusa Krista i naše oce u vjeri, postanemo obnova koju tražimo i koja je svijetu i Crkvi danas tako silno potrebna.