Spomen

Izlazak 13,1-5; 17-22

Braćo, dobro došli u 25. dan Exodusa 90.

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.

Sjetimo se da smo u pristunosti Boga koji nas ljubi, koji je s nama.
Sjeti se svega što ti je Gospodin danas dao i učinio za tvoje dobro.
Uzmi sada jednu minutu šutnje, moleći za Božji blagoslov na tebi, tvojoj obitelji, bratstvu i svim muškarcima Exodusa.

Oče naš, koji jesi na nebesima, sveti se ime tvoje; dođi kraljevstvo tvoje; budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji. Kruh naš svagdanji daj nam danas; i otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim; i ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od zla. Amen.

Čitanje iz Knjige Izlaska

Izlazak 13,1-5; 17-22

Razmatranje

Cijeli Izlazak može se razumjeti kao veliki proces sjećanja.
Izrael se mora vratiti Bogu koji ih je oblikovao i koji je sada došao da ih izbavi.
Moraju se sjetiti svoga identiteta kao Božjega izabranog naroda i poslanja koje im je dao.
Pashalna gozba kao trenutak izbavljenja služit će kao bitna referentna točka za sve naraštaje.
Već i sam prizor zdravih sinova trebao bi biti dovoljan da se Izraelci prisjete života koji im je dan tijekom Izlaska.

Budući da je Gospodin poštedio živote prvorođenih sinova Izraelaca, zapovijeda Mojsiju da ih posveti, što znači biti izdvojen za njegovu svrhu.
Narav toga posvećenja nije pobliže određena, ali mnogi smatraju da to znači kako je najstariji sin bio određen za bogoslužje, vršeći liturgijske službe u Svetištu i prinoseći žrtve.
U Knjizi Brojeva, koju ćemo početi čitati na Čistu srijedu, pleme Levijevo izabrano je kao zamjena za službu koja je prije pripadala prvorođenom sinu.
Kasnije ćemo istražiti zašto su je izgubili.

Izraelci idu neočekivanim putem.
Ne idu izravnim putem u Kanaan, Obećanu zemlju koja teče mlijekom i medom, a koju su čuvale egipatske vojne utvrde.
Budući da se bojao kako bi rat obeshrabrio njegov narod da napusti svoje izbavljenje i vrati se u Egipat, i da bi ispunio obećanje da će njegov narod iskazati štovanje na Sinajskoj gori, Gospodin ih umjesto toga vodi u pustinju prema Crvenom moru, ravno u slijepu ulicu.

Hodaju kao da idu u boj, i sjećaju se kostiju Josipa, sina Jakovljeva, koji je bio prodan u ropstvo u Egipat i bio na izvoru njihova dolaska u Egipat prije stotina godina.
Obećao im je da će ih Gospodin pohoditi i zamolio ih da ponesu njegove kosti kad se to dogodi.
Sjećaju se svoga oca i danas ispunjaju njegovu riječ.

Ne samo da imaju Mojsija da ih vodi, nego i stup oblaka da ih vodi danju i stup ognja noću.
Stup putuje ispred mnoštva milijuna Izraelaca i vodi ih danju i noću.
Kroz crkvenu povijest stup je tumačen kao prisutnost Duha Svetoga, koji vodi vjernike kao stup.

Dok odlaze, Mojsije poziva svoj narod na sjećanje.
“Sjećajte se ovoga dana, u koji iziđoste iz Egipta, iz kuće ropstva, jer vas je jakom rukom Gospodin izveo s ovoga mjesta.”
Gospodin je učinio mnoga čudesa: vodu je pretvorio u krv, svjetlo u tamu, kožu u čireve, poslao je žabe, komarce, muhe i skakavce, i čak uzeo prvorođenog sina Egipćana.
Kako budu odlazili sve dalje od života koji su poznavali i od udobnosti u kojima su uživali, makar i u potlačenosti, bit će lako zaboraviti što je Gospodin učinio.
Nije li isto i s nama?

Dok prolazimo kroz svoj dan, refleksno se prisjećamo mnogih stvari, nekih koje su se dogodile davno.
Sjećanje je izazovno iz nekoliko razloga.
Naše pamćenje može se držati prošlih trenutaka koji su bili teški, osobito onih koji su bili nabijeni emocionalnim intenzitetom.
Naše se pamćenje lako iskrivi od istine, čak i nenamjerno, što smo dalje od izvornih događaja.
U starosti naša sposobnost sjećanja može posve oslabjeti.

Dok zaslone koristimo namjernije i ograničavamo broj dojmova na našu maštu u našem povratku stvarnosti, nije neuobičajeno da naša sjećanja postanu življa.
Sjećamo se stvari o kojima nismo razmišljali godinama, što može biti i utješno i, u drugim trenucima, izazovnije.
Važno je primiti ta sjećanja kako dolaze da bismo ih mogli uklopiti u svoj život, povjeravajući ih Gospodinu za njegovo vodstvo, te tražeći savjet svoje braće i pouzdanih voditelja kad nam je potrebno.

Poput Izraelaca, odlazimo sve dalje i dalje od života koji smo živjeli prije nego što smo započeli ovo putovanje.
Razlika između toga gdje smo danas i gdje smo bili kad smo započeli različita je za svakog muškarca.
Svi se trebamo sjetiti zašto smo se obvezali i što je potaknulo naš Izlazak prije samo nekoliko kratkih tjedana.
Moramo čvrsto držati razlog zbog kojega smo započeli.
I trebamo uzeti vremena da razmotrimo i izreknemo mnoga osobna čudesa koja je Gospodin učinio u našim vlastitim povijestima.
Sjeti se, sjeti se ovoga dana.

Kad vremena postanu izazovnija, možemo se osloniti na svoje sjećanje na Gospodinovu snažnu ruku i na stupove koje nam daje.
Neka Duh Sveti dođe na naše umove i srca i nadahne naše sjećanje.

Pomolimo se.

Nebeski Oče, hvala ti što si nas poveo na ovo posebno putovanje Exodusa 90 u 2026. godini. Hvala ti za veliko putovanje našega duhovnog života — to jest, cijeloga našeg života — i osobito što nam pomažeš da ga živimo izričitije u tvojoj prisutnosti. Hvala ti i za sve trenutke naših života, čak i one koji nisu bili najkreposniji. Vjerujemo da ti sve okrećeš na dobro, čak i dok se sjećanja iz prošlosti bude i različite misli i osjećaji izranjaju u našim umovima i srcima. Molimo te, prožmi sve svojim svjetlom i svojom ljubavlju. Pomozi nam vidjeti kako si uvijek prisutan i kako nastavljaš sve izvoditi na dobro, dok ti predajemo svoje živote i slijedimo tvoga Sina, našega Gospodina Isusa Krista. Ovu molitvu upravljamo u njegovo ime. Amen.

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.