Gorke vode

Izlazak 15,22-27

Braćo, dobrodošli na 29. dan Exodusa 90.

Sada ulazimo u peti tjedan Exodusa 90 dok putujemo s Izraelcima kroz pustinju.
Bez obilne vode ili hrane, pustinja služi kao mjesto povjerenja i ovisnosti u kojem duhovna borba dolazi u prvi plan.
Moramo se svakoga dana oslanjati na Boga u molitvi, nalazeći živu vodu i nebesku hranu za naše putovanje prema slobodi.

Danas je također blagdan Prikazanja Gospodinova, kojim se spominje Isusovo otkupljenje kao prvorođenoga sina.
Na vrhuncu deset zala, Bog je za sebe prisvojio sve prvorođene sinove Izraelove, da budu sveti i njemu posvećeni.
Sada vidimo da je ta posebna uloga pripadanja Bogu odražavala Božjega vječno rođenoga Sina, Prvorođenca svega stvorenja.
U našem krštenju bili smo posinjeni kao sinovi u Sinu i dionici smo povlastica Isusove vlastite baštine Božjega božanskog i vječnog života.
U čast današnjeg blagdana, ublažite jednu od svojih asketskih stega!

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.

Sjetimo se da smo u pristunosti Boga koji nas ljubi, koji je s nama.
Donesi danas Gospodinu svaku gorčinu koja je u tebi da je on može izliječiti.
Uzmite sada jednu minutu tišine, moleći za Božji blagoslov na vas, vašu obitelj, bratstvo i sve muškarce Exodusa.

Oče naš, koji jesi na nebesima, sveti se ime tvoje; dođi kraljevstvo tvoje; budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji. Kruh naš svagdanji daj nam danas; i otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim; i ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od zla. Amen.

Čitanje iz Knjige Izlaska

Izlazak 15,22-27

Razmatranje

Oslobođen od ropstva, narod Izraelov je na putu nakon što prijeđe more i uđe u pustinju, mjesto kušnje.
Putuje na jugozapad prema Sinajskom poluotoku.
Iako su vidjeli čudesa, ostaju žedni, kao da nisu zadovoljni onime što je Bog za njih učinio.
Narod Izraelov iskušava Boga i mrmlja protiv njega i njegova glasnika.

Mojsije vapije Gospodinu za pomoć, i Gospodin mu dolazi u pomoć, pokazujući se kao Otac pun ljubavi prema svojoj svadljivoj djeci.
Pokazuje Mojsiju stablo koje treba staviti u gorku vodu, i voda postaje slatka.
Gospodin ih zatim dovodi do dvanaest Elimskih izvora pod hladom sedamdeset palmi.
Crkveni oci promišljaju o ovim zanimljivim događajima te u stablu vide predsliku Kristova Križa.
Križ čini gorke zapovijedi Zakona i Staroga zavjeta slatkima, jer ih Isus ispunja i poziva nas u život u Duhu Svetome.
A okrepa Elima nalik je nauku dvanaestorice apostola i sedamdesetorice učitelja koji idu pred Gospodinom da mu priprave put u Evanđelju po Luki.

Isus, naš Učitelj, kaže: „od punine srca usta govore“ (Lk 6,45).
Gorke vode Mare odražavaju unutarnju gorčinu koju Izraelci nose u sebi.
Tihi jauci Izraelaca otkrivaju njihovo nepovjerenje u Gospodina usprkos svim čudesima koja je učinio pred njihovim očima.

Biskup Erik Varden razmatra problem mrmljanja u čitavom jednom poglavlju svoje knjige, Entering the Twofold Mystery.
Tek što su se radovali, objašnjava on, „narod, još s blatom Crvenoga mora na nogama, ubrzo je promijenio svoju pjesmu. . . . Suočen s sadašnjom patnjom . . . kad putovanje kroz pustinju, radosno započeto, učini da ožedne, napuštaju svoj nadnaravni pogled. . . . Voda Mare zauvijek će simbolizirati mrmljanje koje ostavlja gadan okus u ustima, ne može ugasiti žeđ i guši nadu.“ (93).
To je trajni problem, pobuna koja je i danas itekako živa.
„Jer što je grijeh, ako ne manjak vjere i povjerenja, drskost pretpostavke da Bog ne može, neće, dosegnuti ili pomoći nam?“ (94).

Nije li naše vrijeme obilježeno gorkim govorom?
Većinu današnjih komentara pokreću sarkazam, cinizam i osuđivanje u svijetu, a možda još i više u Crkvi.

Grijeh sarkazma gorko izriče suprotno od onoga što se misli.
Riječ sarkazam dolazi od grčke riječi sarkazein, što doslovno znači „trgati meso“.

Cinizam, drugi grijeh govora, zauzima negativan pogled na život pretpostavljajući apsolutno najgore u tuđim nakanama i vjerujući da je svatko motiviran vlastitim interesom.

Koliko god bili dominantni u našem vremenu, i sarkazam i cinizam oblici su osuđivanja, koje naš Učitelj otvoreno osuđuje, govoreći: „Ne sudite.“

Uzimajući našega Učitelja za riječ, pustinjski oci su vjerovali da je sud Božje područje, i stoga su prakticirali ono što se naziva neosuđivanje prema drugima.
No taj izraz danas ne zvuči dobro našemu uhu, jer često miriše na relativizam.
Iako na prvi pogled neosuđivanje može zvučati mekano, ne-muški i možda čak i neistinitо, stvarnost je daleko od toga.

Mojsije Crni bio je gorostas.
Bio je bivši pustinjski razbojnik koji je, nakon obraćenja potaknutog svjedočanstvom kršćanskih monaha, postao jedan od najvećih svetaca egipatske pustinje.
Možda zbog grijeha svoje vlastite šarolike prošlosti bio je poznat po neosuđivanju.
Evo dvije njegove kratke izreke i jedne izvanredne priče.

Prvo, Mojsije je rekao: „Monah mora umrijeti svome bližnjemu i nikada ga ni na koji način ne smije osuđivati.“

A druga njegova izreka jest: „Ako si zauzet vlastitim pogreškama, nemaš vremena vidjeti one svoga bližnjega.“

A sada priča: „Jedan je brat u Sketisu počinio pogrešku. Sazvan je sabor na koji je pozvan abba Mojsije, ali je odbio doći. Tada je svećenik poslao nekoga da mu kaže: ‘Dođi, jer te svi čekaju.’ Tako je ustao i pošao. Uzeo je vrč koji je propuštao, napunio ga vodom i nosio sa sobom. Drugi su mu izišli u susret i rekli mu: ‘Što je to, oče?’ Starac im reče: ‘Moji grijesi cure za mnom, a ja ih ne vidim, i danas dolazim suditi pogreškama drugoga.’ Kad su to čuli, otkazali su sastanak i bratu nisu rekli ništa, nego su mu oprostili.“

Izrael ne mora pasti u ovo jadno stanje mrmljanja, jer im Gospodin daje lijek za njihovu bolest.
Kaže im da pažljivo slušaju njegovu riječ i da se pokoravaju njegovim zapovijedima.
Ako to učine, obećava da neće trpjeti ono što su trpjeli Egipćani.
A zatim im objavljuje novo, ganutljivo ime za sebe: „Jer ja sam Gospodin, liječnik tvoj.“

Ovaj redak iskače sa stranice na pozadini onoga gdje smo bili u zala, i onoga što dolazi na gori Sinaju.
Tema ozdravljenja bit će nam u središtu pozornosti tijekom druge polovice našega Izazova kada Korizma započne na Čistu srijedu.
Danas vas pozivam da u molitvi provedete vrijeme s ovim lijepim imenom: „Jer ja sam Gospodin, liječnik tvoj.“

Na ovaj blagdan Prikazanja Gospodinova, dok se prikazujemo Gospodinu kao njegovi sinovi s Isusom, poslušajmo pažljivije riječi Gospodnje u Svetom pismu i u našoj molitvi.
Gospodin, naš Liječnik, izliječit će naše rane i našu gorčinu pretvoriti u slatkoću.

Postati muškarcima koji iskreno govore ono što misle i koji prakticiraju neosuđivanje bližnjega daleko je od slabosti.
Naprotiv, to je jedan od najviših oblika samovladanja.
Zato Izreke pustinjskih otaca o samokontroli nisu pretežno o požudi, nego o načinu na koji govorimo.
Mrmljanja Izraelaca daleko su od završetka, što pokazuje koliko je teško živjeti na taj način, kao što i sami dobro znamo iz vlastitoga iskustva.

Pomolimo se.

Nebeski Oče, izliječi naša srca i očisti naše usne, da svojim ustima služimo samo za izgradnju jednih drugih. Očisti nas od naših osuda. Pomozi nam da ne popustimo cinizmu i sarkazmu. Naprotiv, uz veliku svijest o vlastitoj grešnosti, pomozi nam da jedni na druge gledamo sa suosjećanjem i da naučimo imati suosjećanja i prema samima sebi. To molimo u ime Isusa, Gospodina našega. Amen.

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.