Sol zemlje

Matej 5,13-16

Braćo, dobro došli u 35. dan Exodusa 90.

Sretna nedjelja! Danas, na ovaj Dan Gospodnji, ulazimo u počinak koji nam je Bog obećao kao svojim sinovima.
Ovo je dan slobode od ropstva kada jednostavno možemo prebivati s Bogom i našim voljenima.
Braćo, uživajte u ovome danu kao u daru dokolice kako biste ušli u najviše stvari i iskusili istinski odmor kao ponovno-stvaranje u Gospodinu.

Danas je tradicionalno poznata kao Nedjelja Sexagesime, druga nedjelja pripravljnog razdoblja prije Korizme.
Njezino ime znači „šezdeset“, upućujući nas na nadolazeće sveto vrijeme i pozivajući nas da pripravimo svoja srca kako bismo ušli u obnovu koju ono nudi.
Exodus 90 obuhvaća nedjelje prije Korizme, koje simbolički odbrojavaju od 70, 60, do 50 kao dio njegova puta u slobodu koji nas vodi do pobjede Isusa nad smrću na Uskrs.

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.

Sjetimo se da smo u pristunosti Boga koji nas ljubi, koji je s nama.
Uđi danas u svjetlo Gospodnje i prebivaj s njime.
Uzmi sada jednu minutu šutnje, moleći za Božji blagoslov na tebi, tvojoj obitelji, bratstvu i svim muškarcima Exodusa.

Oče naš, koji jesi na nebesima, sveti se ime tvoje; dođi kraljevstvo tvoje; budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji. Kruh naš svagdanji daj nam danas i otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim; i ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od zla. Amen.

Čitanje iz svetog Evanđelja po Mateju

Matej 5,13-16

Razmatranje

Isus nas vodi od posve obične tvari iz kuhinje, soli, do najdivnijega i najsublimnijega dara svjetla.
Sol iz kuhinje stavlja se u suodnos sa svjetlom svijeta.
Koje bi to svjetlo moglo biti osim sunca na nebu koje sja nad svime i obasjava čitav svijet?
Ali, naravno, Isus u oba ova pojma ne govori toliko o fizičkim tvarima ili fizičkom svjetlu koliko se služi tim slikama da nas dovede u doticaj s izvorom svake slanosti i izvorom svakoga svjetla u Isusu Kristu, našem Gospodinu.

Sol iz kuhinje tako je obična.
Koja je kuhinja nema?
Imamo soljenke na svakom stolu u svakom restoranu.
Sol je sveprisutna.
Sol je tako jednostavna, a ipak izvlači okus na takav način da nešto što je bljutavo—nešto što bismo jedva htjeli jesti—postaje tako divno da želimo još tri ili četiri zdjele takve, dobro posoljene juhe.
I to je ono što bi kršćanin trebao činiti u svijetu.
Kršćanin živi isti život, tako blizu životu drugih: ustaje ujutro, doručkuje, ide na posao, radi cijeli dan, dolazi kući, bude s obitelji, spava kroz noć—i sutra isto.

Kršćanin, prema vanjskim mjerilima, živi vrlo slično kao i drugi u svijetu, a ipak ima način unijeti novu dimenziju.
Koliko vi, muškarci Exodusa 90, dodajete nešto onima oko sebe?
Ponekad je to zato što netko doista čuje za to.
Što ti radiš devedeset dana?
I počinju gledati na život malo drukčije.
Zašto bi podnosio takve žrtve?
Koji je smisao te molitve?
Što to čini čovjeku da se odrekne društvenih mreža i ekrana devedeset dana?
Odjednom se netko susreće s nečim malo drukčijim.
Možete posvjedočiti da isti život, koji je postao pomalo bljutav, odjednom ima življe okuse—kako ste se s ekrana okrenuli supruzi, od toplih tuševa prema molitvi koja prožima čak i ranojutarnje vrijeme priprave za posao, i od grickanja međuobroka prema vremenu s djecom.

Ova promjena u načinu na koji živimo—pomicanje naših prioriteta, pomicanje naše pozornosti—čini život življim.
I to je ono što bi kršćani trebali činiti u svijetu: pokazati kako živjeti život u punini, život koji je Krist došao donijeti, život u izobilju.
To se ne događa čineći toliko junačkih djela.
U Exodusu nema ničega junačkoga, ne u pravom smislu.
To je obogaćeno.
To je jednostavno malo više.

Lijepo je i vrijedno ponosa dok se borimo s disciplinama i molitvom i vremenom potpore sa svojim bratstvima, a ipak ne možemo reći da je to junački.
To nije olimpijski atletski sport.
To je obično.
Kako čujemo u drugom čitanju današnje mise, sveti Pavao kaže: „Ne dođoh k vama s uzvišenim riječima mudrosti, nego htjedoh znati samo Krista i to raspetoga“ (1 Korinćanima 2,1-2).
S tim dolazimo u doticaj: s Kristom raspetim.
Naše žrtve, naša ograničenja, koje sami sebi namećemo kao dio skupine, dovode nas u doticaj s malo žrtve i dotiču rane Krista raspetoga.
I kako ga upoznajemo, počinjemo svijetu donositi okus.

Jedna drevna kršćanska homilija opisala je kršćane u svijetu kao slične duši u tijelu—nevidljivi, a ipak bez nje nema života.
Mi kršćani donosimo život i oživljavamo čitav svijet.
Naše žrtve ne koriste samo nama i našim obiteljima nego i mnogima koji ni ne poznaju Krista.
Možemo se prisjetiti evanđeoske priče o učenicima u lađi.
Kad je izbila velika oluja, bilo je i drugih lađa na Galilejskom moru.
Ali učenici su bili ti koji su probudili Isusa, i kada je utišao oluju, svojim činom zagovora spasili su sve lađe.
To je ono što kršćani čine kada žive svoje discipline, kada prinose svoju molitvu, kada su uistinu kršćani u svijetu—često neviđeni i nezapaženi—a ipak naša prisutnost čini presudnu razliku.

Isus također rabi sliku svjetla, toga svjetla svijeta.
Mislimo na veličinu neba, svjetla koja jutarnje nebo čine živim i lijepim, na veliko svjetlo sunca koje izlazi i, dok ide svojim putem kroz dan, čini rad mogućim.
No čovjeka je uvijek fasciniralo i svjetlo noći—zvijezde na nebu, te nebeske kugle svjetla koje trepere, i ona veća kugla mjeseca koja još uvijek odražava sunce kada je sunce skriveno zemljom.
Mjesec daje svoje svjetlo.
I to je ono što bismo i mi trebali biti—ne izvor svjetla nego odraz svjetla, poput mjeseca—donositi to svjetlo, kada je skriveno od pogleda, ipak u živote drugih.
Pozvani smo biti svjetlo koje donosi živost i boju.
Predmet u svjetlu može otkriti toliko svoje ljepote, dok u tami nemamo pojma koja je razlika između slike i komada kartona.
Ali u svjetlu dana možemo vidjeti lijepe boje koje nam prikazuju nešto veličanstveno.
To je ono što bismo trebali biti kao kršćani, iznositi ono najbolje kako bi se čak i veličina čovještva jasnije vidjela u životima kršćana.

Ovdje možemo misliti na one kršćane koji su bili u svakom području i odigrali ključnu ulogu u svakoj dimenziji onoga što je dobro u povijesti.
Samo da navedemo neke, osobito u svijetu znanosti, možemo misliti na Louisa Pasteura, oca mikrobiologije.
Imamo čak i pojam pasterizacija.
Razvio je teoriju klica bolesti i pronašao načine kako ubiti te klice—postupke koji traju više od stoljeća.
Bio je pobožan katolik.
Možemo misliti na Keplera.
Možemo misliti na Johannesa Keplera, koji je razlučio gibanje planeta po eliptičnim orbitama, znajući da postoji red i pouzdan zato što je imao katoličku vjeru.
Proučavao je podatke dan za danom, mučio se, i naposljetku pronašao jednadžbe koje su odgovarale.

Možemo misliti na sir Isaaca Newtona, kojemu pripisujemo formule koje još uvijek rabimo za silu teže i mnoga druga otkrića, ne najmanje od kojih je račun infinitezimala, koji nam je dao.
A ipak je bio najponosniji na svoje postignuće da je cijeli život ostao djevac.
Bio je posvećen Gospodinu i Gospodnjem djelu.
Sir Francis Collins otac je modernog projekta genoma—nije katolik, nego pobožan kršćanin—koji je, proučavajući dokaze, došao do zaključka da je Bog stvaran, i to mu je uvjerenje pomoglo učiniti nevjerojatan posao u razumijevanju genetike i ljudske DNK.
Ili možemo misliti na teoriju Velikog praska, koju dugujemo svećeniku monsinjoru Georgesu Lemaîtreu.
Bio je katolički svećenik koji je razlučio početak i pronašao jednadžbe da ga podupru.
Izraz koji se povezao s njegovom teorijom zapravo je bio zamišljen kao napad na njega, jer su mu se drugi rugali nazivajući je njegovom „teorijom Velikog praska“.
Pa ipak, to je ime koje je ostalo i teorija koja je ostala istaknuta glede početaka svemira.
Možemo također misliti i na druga područja, poput sociologije, na nekoga poput Arthura Brooksa, međunarodnog bestseler autora, profesora na Harvard Business Schoolu i vrlo pobožnog katolika.
Održao je izvrsno glavno izlaganje na konferenciji SEEK 2026.

Ovi kršćani iznose na vidjelo svjetlo, živost, ljepotu u ljudskoj djelatnosti i pomažu nam jasnije vidjeti što bismo trebali biti.
I tako nam Isus govori: „Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima.“
Ovo je pomalo zahtjevno.
Nije samo stvar u tome da ljudi vide vaša dobra djela, nego radije da vaša svjetlost tako svijetli da, kada ljudi vide vaša dobra djela, slave Oca vašega koji je na nebesima.

Na taj način, vjeru treba na određen način pokazati.
Ne možemo imati lažnu poniznost i reći da je to učinio samo Bog, jer je očito naša suradnja.
Mi pružamo primjer drugima i također im pomažemo vidjeti kako vjera može prožeti dobra djela i podići ih na višu razinu, kao što smo vidjeli u cijelom popisu junaka—katolika u modernom svijetu, u znanosti i u sociologiji.
Dakle, neka vaša svjetlost svijetli pred drugima, da oni slave Oca vašega koji je na nebesima.
Ovo je mudrost i razboritost koje trebamo, nešto za što možemo moliti dok ulazimo u ovaj dan i o čemu možemo razmišljati dok promatramo svoje živote.
Je li to način na koji se vide moja djela?
Slave li drugi Boga zbog moga života?

Pomolimo se.

Nebeski Oče, pomozi mi živjeti ovaj dan pun vjere, pun pouzdanja u tvoju ljubav, i toliko pun tebe da se izlijevaš kroz moje riječi i djela, tako da, dok nastojim ostati vjeran tijekom dana i činiti mnoga dobra djela, drugi mogu vidjeti moj život i—poput svjetla i soli—vidjeti tvoju ljepotu, tvoju živost, okusiti tvoj okus i biti još više zadivljeni tvojom bojom. Ovu molitvu prikazujemo po Kristu, Gospodinu našemu. Amen.

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.