Cilj slobode

Ponovljeni zakon 8,5-10

Mir, draga braćo.

Naš korizmeni hod kroz pustinju može biti obilježen usponima i padovima, posrtajima i pokajanjem, trenutcima radosti i trenutcima borbe — ali jedno po čemu ne može biti obilježen jest izolacija.

Izolacija je postala jedan od razarajućih simptoma naše kulture. A mnogi muškarci još uvijek leže u tami te obeshrabrujuće stvarnosti — možda si i ti poznavao to mjesto, ili tek sada počinješ iz njega izlaziti.

Bratovštine Exodus jedinstvena su mjesta u svijetu u kojima rastemo u ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Kroz njih vodimo bitku protiv usamljenosti jer želimo postati muškarci koje je Bog stvorio da budemo. Krist se služi tim vezama bratstva da nas izliječi i učini cjelovitima.

Bog nas nije stvorio da budemo individualistični, ponosni što trebamo samo sebe. Kad se zatvorimo u sebe, skloniji smo zavaravati sami sebe. Naš pogled na život postaje iskrivljen: ostajemo samo mi sami i ono što nam pruža užitak, suobitavajući u nemiru i često se sunovraćujući u očaj. Kad smo sami, mnogo je lakše nalaziti isprike, vjerovati da našem životu ne treba mnogo promjene, prihvaćati laži o sebi te živjeti u ponosu oholosti ili samosažaljenja.

“Nije dobro da čovjek bude sam” (Postanak 2,18). Po naravi smo stvoreni za zajedništvo, a u zajedništvo smo također uvedeni nadnaravno, po krštenju. Kako kaže sv. Pavao: “Ta u jednom Duhu svi smo mi kršteni u jedno tijelo” (1 Korinćanima 12,13).

Braćo, zato je nužno graditi prijateljstva koja nas vode prema našem najuzvišenijem pozivu: upoznati, ljubiti i služiti Boga. Dobro je imati prijatelje s kojima uživamo razgovarati o sportu ili popiti pivo. Ali nužno je da izgradimo snažna prijateljstva koja nas mogu poticati, nositi i obnoviti dok odgovaramo na Božji poziv slobode.

Naši tjedni susreti bratovštine trebaju biti početak i razvoj takvih čvrstih i trajnih prijateljstava. Za brojne muškarce u Exodusu, tjedni susret bratovštine bio je jedna od najvećih milosti njihova puta u slobodu. Moći se otvoriti i iskreno govoriti o svom hodu, pažljivo slušati i uputiti riječ ohrabrenja, otići sa svakog susreta podignuta srca i spreman za izazove tjedna — to nije mala stvar. To je Evanđelje na djelu. To je Božji Duh koji u nas udahnjuje život. To je škola kreposti, u kojoj jedni druge izgrađujemo ne pretvarajući se da smo više nego što jesmo, nego iznoseći sebe u istini i dijeleći ono što smo usput naučili. To je škola ljubavi, u kojoj tražimo najbolje jedni za druge iz ljubavi prema Bogu.

Sv. Pavao preporučuje Galaćanima da “nosite bremena jedni drugih, i tako ćete ispuniti zakon Kristov” (Galaćanima 6,2). A Poslanica Hebrejima naglašava isto to nesebično raspoloženje: “Pazimo jedni na druge da se potičemo na ljubav i dobra djela, ne zanemarujući svojih sastanaka, kao što neki imaju običaj, nego ohrabrujući jedni druge, i to tim više što vidite da se Približava Dan” (Hebrejima 10,24-25).

Braćo, naši susreti bratovštine podsjetnik su, iz tjedna u tjedan, zašto smo ovdje. Naša nas braća potiču da trčimo prema tom cilju jer znamo da se “Dan približava”, a mnogo je vremena već izgubljeno. Hodimo zajedno u ovoj korizmi, podupirući jedni druge dok pratimo Krista u pustinji kroz ovih četrdeset dana, da bismo zajedno s njime uskrsnuli na Uskrsnu nedjelju.

Ako se nisi pridružio bratovštini, još uvijek ima vremena. Potraži neku blizu sebe na kartici Zajednica ili pozovi druge muškarce u svome životu da hode s tobom. A ako ti Bog stavi na srce nekog neočekivanog čovjeka, čak i sada, ne boj ga se pitati — možda će to biti početak njegova puta iz ropstva izolacije u slobodu i radost pravog prijateljstva.

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.

Spomenimo se da smo u pristunost Boga koji nas ljubi, koji je s nama. Zamoli ga da danas poveća tvoju želju za Obećanom zemljom neba. Uzmimo sada jednu minutu šutnje, moleći za Božji blagoslov na tebe, tvoju obitelj, bratovštinu i sve muškarce u Exodusu.

Oče naš, koji jesi na nebesima, sveti se ime tvoje; dođi kraljevstvo tvoje; budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji. Kruh naš svagdanji daj nam danas; i otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim; i ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od zla. Amen.

Čitanje iz Knjige Ponovljenog zakona

Ponovljeni zakon 8,5-10

Razmatranje

Dok s Isusom polazimo u pustinju, važno je stalno imati pred očima konačni cilj Božjeg djelovanja i svih naših nastojanja. Kako Mojsije jasno pokazuje u današnjem odlomku Svetog pisma, smisao pustinje, koja je slika čitavog kršćanskog života, jest odgajati nas kao učenike — kao ljude pod stegom. Kao što otac stegom odgaja sina kojega ljubi, ne da bi mu naškodio ili mu otežao život, nego da bi ga naučio dobroti i oslobodio od zla, tako naš nebeski Otac, s daleko većom ljubavlju i beskonačnom mudrošću, stegom odgaja nas u pustinji. Ali pustinja nije smisao. Smisao je Obećana zemlja.

Sveto pismo se služi svime što je prirodno, bogato i dobro te svime što održava život kao slikom, odjekom mjesta kamo nas Gospodin vodi. Obećana zemlja suprotnost je pustinji. Umjesto mjesta suhoće i žeđi, ona je ispunjena potocima, izvorima i vrelima. Umjesto surovog mjesta bez hrane, ondje je obilje žita i vina, plodova i maslina, sve sa slatkoćom meda. Umjesto vrućeg pijeska i tvrde stijene, ondje će biti kovina za izradu oruđa. Oni koji zadobiju Obećanu zemlju neće oskudijevati ni u čemu. Svi ti privlačni opisi samo su slike nečega mnogo većeg i neusporedivo ispunjujućeg. “Ono što oko nije vidjelo i uho nije čulo, i što ljudskom srcu nije palo na pamet, što je Bog pripravio onima koji ga ljube” (1 Korinćanima 2,9).

Velik dio učenja kako hoditi putem učeništva za Kristom jest držati ove dvije stvarnosti jasno pred očima: prvo, pustinju kao mjesto vježbe, i drugo, Obećanu zemlju kao naše odredište. One se čine suprotne jedna drugoj, i lako je zaboraviti jednu ili drugu. Neki od nas vrlo su svjesni da je život svojevrsno iskustvo pustinje, ali nam može nedostajati jasna vizija našeg odredišta, pa možemo postati sumorni i klonuli, vukući se kroz život bez poleta u koraku i bez nade u srcu. Ili pak možemo vidjeti istinu o Božjem obilnom životu i njegovim prevelikim obećanjima, ali možemo zaboraviti da je ovo vrijeme kušnje, pa možemo pokušati pustinju pretvoriti u mjesto odmora i uživanja. Kad se to dogodi, i kad se naše očekivano mjesto lakoće ne pojavi, postajemo skloni ljutnji, obeshrabrenju i očaju. Moramo izbjegavati oba ta pogrešna puta i umjesto toga dopustiti da naša očekivanja oblikuje uzorak koji nam je Krist pokazao u Svetom pismu. To će nam omogućiti da budemo ispunjeni nadom i radošću čak i dok hodimo teškim pustinjskim putem. Evo nekoliko odlomaka, od mnogih, koji nas poučavaju ispravnom stavu:

• “Svaka se stega isprva ne čini radosna nego žalosna; ali poslije donosi miran plod pravednosti onima koji su njome uvježbani” (Hebrejima 12,11).

• “Budite trijezni, bdijte. Vaš protivnik đavao obilazi kao ričući lav tražeći koga da proždre. Oduprite mu se postojani u vjeri, znajući da ista takva trpljenja podnosi vaše bratstvo po svijetu. A Bog svake milosti, koji vas je pozvao na svoju vječnu slavu u Kristu, nakon što malo pretrpite, sam će vas obnoviti, učvrstiti, osnažiti” (1 Petrova 5,8-10).

• “Braćo, ne mislim da sam to već osvojio; ali jedno činim: zaboravljajući ono što je za mnom i protežući se za onim što je preda mnom, hitim prema cilju, k nagradi uzvišenog poziva Božjega u Kristu Isusu” (Filipljanima 3,13-14).

• “Premda se naš izvanjski čovjek raspada, naš se unutarnji obnavlja iz dana u dan. Jer ova neznatna trenutna nevolja pripravlja nam preobilno, vječno breme slave, posvema neusporedivo” (2 Korinćanima 4,16-17).

• “Blago vama kad vas pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas lažući poradi mene. Radujte se i kličite, jer velika je plaća vaša na nebesima” (Matej 5,11-12).

Braćo, s tako velikim obećanjima koja su pred nama, s takvim Gospodarom i Vođom kao što je Isus koji nas zove po imenu i vodi nas, s Duhom Svetim koji prebiva u nama i već nas sada čini dionicima nadolazećega kraljevstva, prigrlimo ovo vrijeme u pustinji, znajući da će nam Bog po njemu zasigurno učiniti dobro na kraju.

Pomolimo se.

Nebeski Oče, pripravio si nam nezamislivo lijepo odredište. Pripravio si nam stanove u svome domu — mjesto načinjeno upravo za nas, mjesto života i bujnosti, mjesto ljepote i dobrote, mjesto za kojim naša srca čeznu više nego što se i usuđujemo dotaknuti. Pomozi nam da to mjesto držimo pred sobom kao svoje odredište, odredište koje ti želiš za nas još više nego što ga mi želimo za sebe. I dok gledamo pijesak pod svojim nogama, osjećamo suhi zrak kako nam udara u nosnice i žegu sunca na našim glavama, nastavljamo svoj put kroz ovo pustinjsko vrijeme korizme. Koliko god se ono činilo strogo, i koliko god osjećali trpljenje — tjeskobu ovoga života, našu stalnu ovisnost i našu trajnu potrebu za pročišćenjem — pomozi nam da nađemo utjehu misleći na onu prekrasnu Obećanu zemlju koja je pred nama. To je obećanje koje neće razočarati, jer ti si vjeran, kako si nam pokazao u svome Sinu, u njegovoj smrti na križu, Isusu Kristu, Gospodinu našemu. Ovu molitvu upućujemo u njegovo ime. Amen.

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.