Plod nezahvalnosti

Brojevi 11,7-11, 13, 16, 18-20

Blagoslov, draga braćo.

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.

Sjetimo se da smo u pristunosti Boga koji nas ljubi, koji je s nama.Prisjetite se praznine grijeha i obratite se danas Gospodinu svim svojim srcem.Uzmite sada jednu minutu šutnje, moleći za Božji blagoslov na vas, vašu obitelj, bratstvo i sve muškarce Exodusa.

Oče naš, koji jesi na nebesima, sveti se ime tvoje; dođi kraljevstvo tvoje; budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji. Kruh naš svagdanji daj nam danas; i otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim; i ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od zla. Amen.

Čitanje iz Knjige Brojeva

Brojevi 11,7-11, 13, 16, 18-20

Razmatranje

Kad zaboravimo, postajemo nezahvalni — a nezahvalnost otvara vrata varljivoj želji za grijehom, prerušenu u ispunjenje. Današnji odlomak iz Knjige Brojeva nastavlja izvještaj o nezahvalnosti Izraelaca, koji su prezreli dar mane od Boga, čeznuli za hranom koju su ostavili u Egiptu i plakali: „svaki čovjek na vratima svoga šatora“.

Zahvalnost nije osjećaj koji visi u zraku. Ona je stanje uma i navika ukorijenjena u pravednosti i utemeljena na činjenicama. To je naš ispravan stav prema onima koji su nam učinili dobro. Biti zahvalan znači prepoznati što smo primili i od koga smo to primili, te dati prikladan odgovor. Izrazi zahvalnosti osobito su prikladni kada smo primili više nego što smo u stanju uzvratiti. Stoga s pravom iskazujemo posebnu zahvalnost svojim roditeljima, pastirima i učiteljima, dobročiniteljima koji su nam pomogli u nevolji, utemeljiteljima ustanova u kojima živimo. Kad je riječ o našem odnosu s Bogom, naša zahvalnost treba biti bez granica. Gotovo sve smo primili od Boga, i nemamo načina da mu uzvratimo. Od njega smo primili svoj život, svoju okrjepu, svoj identitet, sam osjećaj sebe. Oslobodio nas je od ropstva grijehu, dao nam novi život i obećao nam slavnu budućnost. Dodajte tome sve posebne i konkretne načine na koje je Bog blagoslovio svakoga od nas i veliki dar njegove prisutnosti dok nas prati korak po korak na putu kući.

Zahvalnost je uvijek utemeljena na onome što je istinito. Pred preobilnom Božjom darežljivošću prema nama, zahvalnost je jedini razuman stav. Ali ako se činjenice zaborave, zahvalnost slabi. Primijetite kako Izraelci zadržavaju selektivno sjećanje na svoje prijašnje ropstvo. Prisjećaju se „ribe koju smo jeli u Egiptu badava, krastavaca, dinja, poriluka, luka i češnjaka“. Ali su čudno zaboravili prisilni rad, nadzornike, svu tešku sudbinu robova. Zaboravili su kako su vapili Bogu za pomoć, kada su „stenjali pod ropstvom svojim i vikali za pomoć, i njihov je vapaj pod ropstvom došao do Boga. I Bog je čuo njihovo stenjanje, i Bog se sjetio svoga saveza s Abrahamom, s Izakom i s Jakovom“ (Izlazak 2,23-4). Nezahvalnost uvijek tako djeluje. Romantizira ono što nema i slika lažnu sliku dobrih stvari za koje misli da ih zaslužuje.

Budući da je nezahvalnost oblik zaborava, Božji stalni poziv Izraelcima, i nama, jest: „sjeti se“. „Pazi na se i brižno čuvaj dušu svoju, da ne zaboraviš stvari koje su oči tvoje vidjele, i da ne iščeznu iz tvoga srca sve dane tvoga života“ (Ponovljeni zakon 4,9). Navika stalnog prisjećanja bijede njihova ropstva i spominjanja velikih Božjih djela bila je tlo iz kojega će niknuti Izraelova zahvalnost. „Sjeti se da te Gospodin Bog tvoj odande izvede snažnom rukom i ispruženom mišicom; zato ti Gospodin Bog tvoj zapovjedi da svetkuješ dan subotni“ (Ponovljeni zakon 5,15). „Sjeti se što učini Gospodin Bog tvoj faraonu i svemu Egiptu“ (Ponovljeni zakon 7,18). „Sjeti se svega puta kojim te vodio Gospodin Bog tvoj ove četrdeset godina u pustinji, da bi te ponizio, kušao te da spozna što je u tvome srcu, hoćeš li držati njegove zapovijedi ili ne“ (Ponovljeni zakon 8,2). „Sjeti se Gospodina Boga svoga, jer on ti daje snagu da stječeš bogatstvo; da potvrdi svoj savez koji se zakleo tvojim ocima“ (Ponovljeni zakon 8,18). I zapovijed ponavljana iznova i iznova, gotovo kao mantra: „Sjeti se da si bio rob u zemlji egipatskoj“ (Ponovljeni zakon 15,15; 16,12; 24,22; među ostalima).

Isto vrijedi i za nas, braćo. Korijen naše zahvalnosti jest navika da neprestano dozivamo u pamet istine o onome što je Bog učinio za nas. To znači sjećati se da smo i mi bili robovi, ne u zemlji egipatskoj, nego mnogo sumornijem ropstvu đavlu i vlastitim tjelesnim požudama. Kad se dosljedno sjećamo gdje bismo bili da Bog nije došao među nas i svakoga od nas zazvao po imenu, kada se prisjetimo što je prošao da kupi našu slobodu, naći ćemo kako naša zahvalnost i naša ljubav prema Bogu rastu. Čim zaboravimo te istine, počet ćemo prigovarati i pitati se zašto nam ne ide bolje. Nezahvalnost je znak da zaboravljamo činjenice i gubimo dodir sa stvarnošću.

Živimo u dobu duboke nezahvalnosti prema Bogu, što znači da je naše doba duboko ranjeno iluzijom i nepravdom. Suprotstavimo svoju volju nezahvalnosti našega vremena i odlučimo biti ljudi istine i pravednosti, ljudi koji se sjećaju Božje velike dobrote prema nama i koji su prikladno zahvalni za sve što nam je dao.

Pomolimo se.

Nebeski Oče, primili smo od tebe više nego što bismo ikada mogli uzvratiti. Želim biti zahvalan čovjek. Oprosti mi što tako lako zaboravljam velike stvari koje si učinio u mom životu i način na koji si me vodio do ovoga vremena ozdravljenja i preobrazbe. Pomozi mi, Gospodine, da ove milosti uvijek držim pred očima. Daj mi milost da budem čovjek hvale, onaj koji nikada ne prestaje vidjeti tvoju silnu ruku na djelu, čak i na najneobičnijim mjestima. Ozdravi me i pomozi mi da se odvojim od svega što me vodi da prigovaram ili da život gledam samo zemaljskim očima. To molim u Isusovo ime. Amen.

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.