Žena na zdencu

Ivan 4,7-10.13-15

Hvaljen Isus Krist, draga braćo.

Danas je Dan Gospodnji, dan odmora koji dolazi u trenutku potrebne obnove. Za one koji su nam se pridružili na početku korizme, ova je nedjelja prigoda da se s zahvalnošću osvrnemo, zahvaljujući Bogu za ritmove koje smo uspostavili i tražeći načine kako vjernije rasti u hodu koji je pred nama. Za one koji su u siječnju započeli Exodus 90, ovaj tjedan označava posljednju trećinu puta prema Uskrsu — dionicu koja je često najizazovnija. Do sada je početni zanos možda izblijedio. I Izraelci su poznavali isti umor u svome dugom prolasku kroz pustinju. Pa ipak, danas nas Gospodin poziva da otkrijemo dublju obnovu — ne po nastojanju, nego u učenju kako se odmarati u njemu. On je taj koji gasi našu žeđ. Tražimo danas taj odmor i obnovu tako da potpuno uđemo u Svetu Žrtvu Mise i prigrlimo dar nedjelje kroz sveti odmor.

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.

Sjetimo se da smo u pristunosti Boga koji nas ljubi, koji je s nama. Danas se obnovite u njegovoj prisutnosti, jer on je izvor života. Uzmite sada jednu minutu šutnje, moleći za Božji blagoslov na vama, vašoj obitelji, bratstvu i svim muškarcima Exodusa.

Oče naš, koji jesi na nebesima, sveti se ime tvoje; dođi kraljevstvo tvoje; budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji. Kruh naš svagdanji daj nam danas; i otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim; i ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od zla. Amen.

Čitanje iz svetog Evanđelja po Ivanu

Ivan 4,7-10.13-15

Razmatranje

Danas je Dan Gospodnji, dan da budemo osvježeni i okrijepljeni za naš nastavak puta kroz pustinju. Prikladno, naše današnje Evanđelje donosi nam izvještaj o Isusu i ženi na zdencu. Ono pokazuje Isusa kao onoga koji donosi osvježavajuću vodu u duhovnu pustinju naših umova i srca.

„Daj mi te vode da više ne žednim.“ Susret s Isusom uvijek nam otkriva nas same. Isus je znao sve pojedinosti prošlosti te žene i rekao joj je što zna, djelomice da s njom uspostavi svoj autoritet kao onaj koji dolazi od Boga. Ali također je želio otkriti i ženi njezino vlastito srce. Pomislite što je morala proživljavati: evo je na svome šestom muškarcu. Englez iz osamnaestoga stoljeća Samuel Johnson jednom je glasovito nazvao drugi brak „trijumfom nade nad iskustvom“. Ako se to može reći za drugi brak, što bi se moglo reći za peti ili šesti? Nakon toliko gorkog iskustva, bilo je izvanredno da je nada još uvijek tinjala u srcu te žene. A čemu se ona doista nadala? Što je tako nemirno tražila? Koja je to žeđ koja ju je neprestano mučila?

Njezino je srce žeđalo pronaći Boga, premda to nije znala, i protratila je duge godine u jalovim pokušajima da utaži žeđ nezadovoljavajućim odnosima. No, otvarajući njezinu prošlost, Isus joj je također otkrio smisao te prošlosti. Otključao je tajne njezina srca, tajne koje ni ona sama nije poznavala, i pokazao joj put do njihova istinskog ispunjenja. Pomogao joj je vidjeti ono što će sv. Augustin kasnije tako dirljivo opisati u svojim Ispovijestima: da je njezina želja za svim onim vanjskim svjetskim stvarima, to stalno vraćanje iznova i iznova na isti zdenac i zahvaćanje iste nezadovoljavajuće vode, bila pogrešno usmjerena želja za samim Bogom, te nikada neće biti zadovoljna dok ne dođe do izvora žive vode. Isus je s njom prošao kroz njezinu prošlost ne da bi je zbog nje osudio, nego da bi je iz nje izveo, da bi je preobrazio i učinio pripravom za život koji joj je sada donosio.

Tako je sa svakim od nas. U našim srcima postoje neizmjerne dubine, nade i strahovi, čežnje i želje koje ne možemo razmrsiti i koje jedva znamo imenovati. Kad dođemo Kristu, on razmrsuje umjesto nas. On je onaj koji nas je najprije priveo u postojanje; dao nam je naš identitet i potpuno ga poznaje; i jedino nas on može vratiti kući, nama samima. Zato je gubitak vremena tražiti „tko sam ja“ izvan našega odnosa sa svojim Stvoriteljem. Bez Boga, ja sam točno ništa. Pronaći ću sebe u onoj mjeri u kojoj pronađem njega. To je također razlog zašto za ozbiljne učenike nema mjesta dubokim žaljenjima zbog šarolike predkršćanske prošlosti. Što god da smo učinili, koliko god naš put bio krivudav, bio je to put koji je vodio Kristu, i stoga je u konačnici bio put milosti. Trebamo žaliti zbog svojih prošlih grijeha, i nastavit ćemo se od njih odvraćati svim srcem. Ipak znamo da se čak i naši grijesi mogu staviti pod iscjeljujuću ruku Isusa, koji mijenja prošlost ne tako da je izbriše kao da se nikada nije dogodila — taktika kojoj pribjegavaju neki nerazboriti ljudi u našem sadašnjem svijetu — nego tako da on sam nosi njezinu tamu i time je pretvara u put prema dobroti.

Proslavimo svoju nedjelju prisjećajući se i radujući se vodi koju Isus donosi onima u pustinji. Isus je ustao i povikao: „Ako je tko žedan, neka dođe k meni i pije. Tko vjeruje u mene, kao što reče Pismo, 'iz njegove će utrobe poteći rijeke vode žive'“ (Ivan 7,37-38). To je obećanje, a Gospodin uvijek drži svoja obećanja. Pijmo od Gospodnje dobrote, znajući da će nam živa voda biti dana, i po nama onima oko nas.

Pomolimo se.

Gospodine Isuse, samo ti možeš ugasiti žeđ moje duše. Koliko sam puta tražio utjehu i ispunjenje u tisuću stvari koje me zadovolje na trenutak, a ipak me ostavljaju praznim i željnim još. Pomozi mi da najprije dođem k tebi, Gospodine. Kada se moje rane ili razočaranja ponovno pojave, daj mi milost da se okrenem tebi umjesto da tražim prolazne užitke koji me samo još više ranjavaju i vuku me dublje u prazninu. Ti si me pronašao, Gospodine — ne daj da odlutim od tebe. Pomozi mi da uvijek ostanem uz tebe, jer s tobom nemam čega se bojati. Ti si moja radost i moje spasenje. Ojačaj me na ovom putu. Molim te to u tvoje presveto ime. Amen.

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.