Istinski srčan čovjek

Mir, draga braćo.

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.

Sjetimo se da smo u pristunost Boga koji nas ljubi, koji je s nama. Danas pred njega raširi svoje srce, da te povede putem života vječnoga. Uzmimo sada jednu minutu šutnje, moleći za Božji blagoslov na tebi, tvojoj obitelji, bratstvu i svim muškarcima Exodusa.

Oče naš, koji jesi na nebesima, sveti se ime tvoje; dođi kraljevstvo tvoje; budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji. Kruh naš svagdanji daj nam danas; i otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim; i ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od zla. Amen.

Čitanje iz Poslanice Hebrejima

Hebrejima 3,7-19; 4,11

Razmatranje

Čovjek koji ljubi Gospodina, istinski učenik Isusov, čovjek je koji se odrekao putova svoga tvrda srca i služi Bogu iskrenim srcem. Sjetimo se da u Svetome pismu riječ “srce” znači mnogo više od toga kako se slučajno osjećamo. Srce je unutarnja jezgra čovjeka, koja se ponajviše očituje po njegovu umu i volji. Kad Gospodin poziva izraelski narod: “Razderite srca svoja, a ne haljine” (Joel 2,13), opominje ih na potpunu nutarnju promjenu bića. Kad Gospodin po Ezekielu obećava: “Dat ću vam novo srce i nov duh udahnut ću u vas; izvadit ću iz vašega tijela srce kameno i dat ću vam srce od mesa” (36,26), govori o korjenitoj preobrazbi unutarnjeg čovjeka: najprije o promjeni uma i volje, o tome kako mislimo o onome što je istinito i kako odlučujemo djelovati; a zatim će to djelovati na naše osjećaje, naše osjetne želje i na to kako postupamo sa svojim tijelima. Kad nam Isus kaže da trebamo ljubiti Gospodina svim svojim srcem, misli: svime što jesmo, cijelim sobom.

Razmislite o hvali koju je Gospodin dao Davidu, čovjeku kojeg je izabrao da bude kralj Izraela. Prorok Samuel reče Jišaju: “Jer Gospodin ne gleda što gleda čovjek: čovjek gleda na oči, a Gospodin gleda u srce” (1 Samuel 16,7). U Davidu je našao čovjeka po svom srcu; čovjeka koji je nastojao misliti i djelovati s Gospodinom i po njegovim putovima. David je bio daleko od savršenstva; padao je u brojne grijehe, od kojih su neki bili vrlo teški. Ali njegovo srce, unutarnja jezgra njegova bića, pripadalo je Gospodinu, i ako bi sagriješio zbog svoje slabosti ili ga ponijele okolnosti, uvijek je bio gorljiv u svome kajanju. Takav je istinski srčan čovjek Božji. Trudi se dati najbolje od sebe, i premda i dalje redovito pada, vraća se iznova i iznova Gospodinu, jer ondje mu je srce. Isus reče mnogim farizejima, ljudima koji su brižljivo držali zakon kako su ga razumijevali: “Licemjeri! Dobro o vama prorokova Izaija kad reče: ‘Ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene’” (Matej 15,7-8).

Glavna napast s kojom se suočavamo, braćo, nije posve ukloniti svoja srca od Boga. Ima onih koji to čine, i možda je bilo vremena u našim životima kada smo bili daleko od Gospodina i posve se predali svijetu i sebi. Ali oni koji se ispovijedaju kršćanima vjerojatnije će pasti u drukčiju napast: naime, biti zadovoljni stanjem podijeljena srca. Nije da posve bježimo od Boga i njegovih putova. Ali dok je jedan dio našega srca s Gospodinom, znatan dio našega srca jest drugdje. Želimo ljubiti Isusa, i želimo ljubiti svijet. Želimo biti u dobrim odnosima s Bogom, a ipak želimo biti prijatelji njegovim neprijateljima. Želimo činiti što je ispravno, ali ne želimo moralna pitanja shvaćati previše ozbiljno. Jednostavno rečeno, nismo se posve, potpuno i svim srcem predali Bogu. Posvećujemo mu nešto pažnje, ali se ni u kakvom smislenom smislu ne držimo toga da mu posve pripadamo. To je i suptilna i smrtonosna napast.

Isus iznova i iznova jasno kaže da postoji samo jedan skup uvjeta po kojem postajemo njegovi pravi učenici: apsolutno odricanje od vlasništva nad vlastitim životima u njegovu korist. Učenik polovična srca jedva da je uopće učenik. Apostol Jakov govori takvim ljudima, koje naziva ljudima “dvojne pameti”: “Podložite se, dakle, Bogu. Oprite se đavlu i pobjeći će od vas. Približite se Bogu i on će se približiti vama. Očistite ruke, grešnici, i posvetite srca, vi ljudi dvojne pameti” (Jakov 4,7-8). Naravno, nije na nama da sudimo o onima oko nas i odlučujemo gdje bi mogli biti na ljestvici istinskoga srca. Samo Bog može donijeti taj složeni sud. Na nama je da budemo zabrinuti za stanje vlastitih srca.

Želimo biti ljudi istinska srca pred Gospodinom. Zamolimo Gospodina da nam pokaže postoje li načini na koje mu nismo dali cijelo svoje srce. “Ja, Gospodin, istražujem bubrege i iskušavam srce da uzvratim svakomu prema putovima njegovim, prema plodu njegovih djela” (Jeremija 17,10). Molimo za njegovo svjetlo da rasprši našu sljepoću i osposobi nas da istinski vidimo gdje stojimo, te molimo za milost da se potpuno predamo Onomu koji je naš život i naša nada. “Ispitaj me, Bože, i upoznaj srce moje! Kušaj me i upoznaj misli moje! I vidi ima li u meni put zla, i povedi me putem vječnim!” (Psalam 139,23-4).

Pomolimo se.

Gospodine Isuse, pozvao si svoje učenike da iz ljubavi prema tebi ostave sve. Znam da i mene pozivaš da učinim isto u svome srcu i umu — da se odreknem svega što je protivno tvojoj volji. Danas ti predajem te privrženosti. Obnovi moje ranjeno srce, koje tako često traži prolaznu nasladu i utjehu u tim stvarima kao da bi mi one mogle donijeti pravi smisao i ispunjenje života. Preuredi ciljeve i želje koje treba preurediti, tako da sve što činim izvire iz tebe i bude usmjereno prema tebi. Ali i iščupaj ciljeve i želje koje me odvlače od tebe. Danas ih polažem pred tebe, Gospodine. Učini sa mnom što hoćeš. Amen.

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.